Šesnaestogodišnji učenik drugog razreda Tehničke škole u Mladenovcu, prišao je na času profesorici Vesni Radić i, iz čista mira, udario joj šamar.
Danas je sve moguće, ali mi smo već odavno oguglali i prestali se čuditi. Što je važna ljudska osobina bez koje je teško prepoznati ko smo i kuda idemo? Kao pojedinci, grupe i društvo u cjelini.
Sjećam se jednog stiha iz prastare dječije pjesmice, koja je nastala u neko drugo vrijeme, iako se čini da je i dalje aktuelna: ‘Sve je stalo, samo djeca rastu’… Ključno je pitanje kako i u šta rastu?
Vijest koja je u regionu prošla gotovo nezapaženo: ‘V. P., 16 godina, učenik drugog razreda Tehničke škole u Mladenovcu, prišao je na času profesorici Vesni Radić i, iz čista mira, udario joj šamar. Onako krvnički. I potom, junački pobjegao.
Kad je malo došla sebi od bola i prvobitnog šoka, profesorica je pozvala direktora, policiju i roditelje učenika. I, svi su bili šokirani (istina, ne toliko kao žrtva učeničkog nasilja), pogotovo kada su saznali da je povod ‘brutalnoj agresiji’ bila opklada vrijedna 30 eura!
Pitanje za milion dolara
Izvitopereni kapitalistički um bi odmah izračunao – da je profesorica plaćena po školskom času tri, a mladi kladioničar za minut zaradi 30 eura. Što je ironija, cinizam i paradoks vremena u kojem živimo. Jer, šta se desilo? Roditelji (otac je, uzgred budi rečeno, policajac) su sina ispisali iz škole, prije nego što mu je bilo koja sankcija određena, ali se postavlja pitanje – kako uopšte kazniti takvog učenika!?
Može li maloljetnik biti odgovoran za svoje postupke? Pitanje za milion dolara!… Naravno, roditelji snose moralnu odgovornost, jer su (u potpunosti) podbacili na vaspitnom zadatku koji im je majka priroda povjerila ili ga nisu ozbiljno shvatili, ali za njih sankcija nema i ne može biti u raspadnutom društvu, osim što im je kazna takav sin.
Logično se nameće – kakav sin, takvi i roditelji. Ili obrnuto. Kakvo vrijeme, takav i prostor, jer jedno bez drugog, ne ide. A niko se ne pita – zašto je to tako? Svi smo skloni da osuđujemo ili opravdamo, da kritikujemo ili se razbacujemo mišljenjem, a nismo u stanju da sagledamo cjelinu uokvirene slike: porodica, škola, društvo i država… Mi vidimo samo pojedinačne slučajeve, incidente, male i velike ratove koji se, u insertima, prikazuju na televiziji, čitamo u novinama, gledamo na sve popularnijim društvenim mrežama a ne vidimo šta se događa tu, oko nas.
Djeca gledaju ‘rijaliti’ programe (kad neko sam sebi za 50 dolara kliještima izvadi zub) i neprimjerene sadržaje na internetu (ko je veći frajer i ko će ‘okačiti’ veću glupost)? Ili, loše kopije stranih ‘rijalitija’ na domaćim televizijama sa, kobajagi, poznatim facama, u čijoj je osnovi ‘režirani’ konflikt i galama. Što je više frke, svađa ili napetosti, emisija je uspješnija. Jedino ne znam po čijim kriterijumima, ali znam da djeca to gutaju (kao riba udicu) i poslije kopiraju (oponašaju). Misle da to tako treba.
Čekajući pravog heroja
Roditelji, umjesto da odgajaju svoju djecu, da ih uče nekim pravim vrijednostima, da postanu ljudi, gledaju te iste emisije i identifikuju se s tuđim životima, jer svoj vlastiti nemaju. Što državi ili vlasti jako odgovara. Puno je lakše manipulisati takvim ljudima. Porodice su razorene, škola, odnosno profesori, nemotivisani, društvo umrtvljeno a država živi svoj virtualni život i amortizuje incidente.
Zato se i moglo dogoditi da su trojica dvanaestogodišnjaka u Futogu zapalila i usmrtila beskućnika Dragana Todorčevića iz Novog Sada. Kada čovjek čita iz kakve porodice dolazi dječak koji je kresnuo upaljač, pred očima mu se pojavi ‘televizijska’ slika koja ne proizvodi nikakvo čuđenje? Možda neko trenutno sažaljenje i malograđansku osudu, ali većina ne želi da vidi u beskućnicima ljude (jer gleda sebe u sličnoj situaciji). Svi okreću glavu i to je, do neke mjere, razumljivo ili prihvatljivo, mada nije prihvatljivo da država okreće glavu, jer to su građani kao i svi ostali, jedino nisu imali sreće u životu. A država svakom može i mora obezbijediti krevet i topli obrok.
Ako to ne može, kako će moći bilo šta drugo?
Podijeljene uloge i funkcije u društvu osnova su za bilo kakav poredak. Mora se precizno znati ko šta radi i sa kakvim sredstvima. Odozdo prema gore a ne obrnuto. Problem naših tranzicijskih društava i država je u tome što politika ‘gradi kuću od krova’, tako da će ‘ta građevina’ još dugo lebdjeti u zraku. Dok stignu do temelja, sve će se srušiti. I porodični odgoj i školski sistem. I društvo i država. Roditelji će tući djecu, bijesni zbog vlastitog neuspjeha, a djeca će, iz istog razloga, tući profesora.
V.P. će biti ‘heroj’ dok se ne pojavi neki novi heroj koji će, i bez opklade, ošamariti pravog krivca.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
