U decembru 2006. godine Raghad Saddam Hussein gledala je oca kako ga odvode na vješala.
Zagrlila je svoju sestru i djecu i u tišini je sjedila pred televizorom u dalekom Ammanu, glavnom gradu Jordana gdje je potražila utočište nakon američke invazije 2003. godine.
Danas, čitavu deceniju kasnije, prvi je put progovorila za medije.
“Detalji smrti su ružni i bolni, ali bila je to hrabra smrt”, rekla je ona CNN. Njen otac, bivši irački diktator Saddam Hussein, je uzdignute glave otišao na vješala. Kada mu je krvnik stavio omču oko vrata, iračka televizija prekinula je prijenos. Tek nekoliko sati kasnije pojavila se snimka samog smaknuća.
Publika je Saddamu vikala “Muqtada! Muqtada! Muqtada!”. Ime je to radikalnog šiitskog vjerskog vođe Muqtade al-Sadra. Saddam im je otvoreno viknuo “Zar se tako ponašaju pravi muškarci”.
“Ne vjerujem da bi ikad otišao u smrt išta ponizniji. Bila je to smrt kojom se mogu ponositi ja, ali i moja djeca. Smrt je to kojom se mogu ponositi svi koji su ga voljeli”, pričala je Raghad, ali i sama priznaje da nikad nije htjela pogledati snimku posljednjih trenutaka nekad najmoćnijeg čovjeka Iraka.
Tadašnji američki predsjednik George W. Bush pohvalio je Iračane i netom nakon Saddamove smrti rekao je:
“Pogubljenje ne bi bilo moguće bez odlučnosti iračkog naroda u stvaranju društva vladavine prava”.
Međutim, sektaška struja koja je otpratila Saddama u smrt prati Iračane više od decenije. I danas je Irak oštro podijeljena država gdje se različite denominacije islama češće gledaju preko nišana nego preko pregovaračkog stola.
Sa svoje strane, Raghad kaže da je novi američki predsjednik Donald Trump različit od svojih prethodnika.
“Tek je došao na poziciju vođe, ali je očito da ima visoku razinu političke osjetljivosti. Razotkrio je sve pogreške njegovih prethodnika, a posebno kada je riječ o Iraku. To znači da je svjestan grešaka u Iraku i svega što se dogodilo mom ocu”, ispričala je Raghad.
Iako za sebe kaže da je daleko od politike, iračke vlasti su je u nekoliko navrata optužile da podržava antidržavnu frakciju koja im tada najviše smeta. Nekada su je optuživali da i dalje podržava zabranjenu stranku Baath, a u novije vrijeme je optužuju da podršku daje takozvanoj Islamskoj državi.
“Naravno da nemam nikakve veze s tom grupom ili bilo kojim ekstremistima. Ideologija čitave moje porodice nema bilo kakve sličnosti s ekstremistima”, tvrdi Raghad.
Kad se prisjeti režima svog oca, kaže da je država bila stabilna. U Irak tada ni takozvana Islamska država niti neke slične grupe nisu mogle ući ili slobodno djelovati.
“Za mene je on bio heroj, simbol milionima ljudi. Bio je borac i znao je da njegov kraj neće biti jednostavan. Slažem se. Ponekad je bilo brutalnosti i ja to ne mogu podržavati. Međutim, Irak je država kojom nije lako upravljati”.
Tokom osamdesetih godina, kada je njen otac masovno ubijao šiite i Kurde, ona se brani da je bila samo tinejdžerka i da ništa nije znala.
Uostalom, udala se kad je imala samo 15 godina. Suprug joj je bio Hussein Kamel, jedan od najviših vojnih dužnosnika zadužen za razvoj iračkog nuklearnog i biološkog oružja.
Sestra Rana udana je za Kamelovog brata, a 1995. godine su obje porodice pobjegle u Jordan. Nije prošlo ni godinu dana i Saddam je nagovorio obje porodice da se vrate. Tri dana kasnije, vojnici su ubili braću Kamel.
“Bilo je to nevjerovatno teško vrijeme za mene. Našla sam se rastrgnuta između dvije porodice. S jedne strane bili su moj otac i braća, a s druge suprug i djeca”, priča Raghad i kaže da njena djeca ne zamjeraju Saddamu ubistvo oca.
“Teško je to normalnim ljudima objasniti. Porodice vladara nisu obični ljudi i ponekad je teško razumjeti kompleksnost naših života”, kaže Raghad.
Ona sada živi ugodnim životom u Jordanu gdje joj je kraljevska porodica pružila utočište nakon američke invazije 2003. godine. Ipak joj nedostaje domovina koju može gledati samo iz daleka.
“Irak je moj. Moje porodice i mojih predaka. Irak pripada svima nama. Bilo bi potpuno normalno da se jednom vratim”, kaže ona i priča da se još uvijek nada u bolju budućnost.
“Ovo je samo trenutno stanje. Nije ovo sudbina Iraka. Rat nije vječan i naravno da se nadam”.
