Kada je Jim Estill odlučio da sponzoriše 50 porodica izbjeglica iz Sirije, na početku o tome nije govorio nikome, niti svojem knjigovođi, prijateljima, pa čak ni ženi. Bilo je to u ljeto 2015. godine i broj mrtvih u Siriji je dosegao milion osoba, dok je drugih četiri miliona pobjeglo iz zemlje. Cijelo ljeto mediji su izvještavali o strašnim pričama Sirijaca koji su se utapali u Mediteranskom moru. Humanitarna pomoć nije mogla stići u ovu zemlju.
Dok je gledao vijesti, Estill se jako uznemirio. “Nisam želio da doživim 80 godina starosti i da znam da nisam ništa uradio tokom najveće humanitarne krize u mom životu”, kazao je on. Estilla je pogodio val ksenofobije koji je nastao tokom Harperove administracije u Kanadi. Želio je da pokaže kako izbjeglice mogu pomoći društvu. Jedan od njegovih najboljih prijatelja, Franz Hasenfratz, je izbjeglica koji je pobjegao iz komunističke Mađarske. Hasenfratz je osnovao Linamar, proizvođač auto-dijelova, koji je najveći poslodavac u kanadskom gradu Guelph sa gotovo 10.000 uposlenih. “Pokušao sam da suzbijem ksenofobiju”, kazao je Estill. “Kada razmišljamo o Italijanima ili Ircima, mi ne mislimo o njima kao imigrantima. Oni su samo ljudi”.
Estill se potrudio te je provjerio koliko u Guelphu se izdaje stanova, pretražio je koliko iznose poreske olakšice na djecu, zatim razne druge olakšice te je na kraju izračunao mjesečni budžet na hranu. Procijenio je da bi 30.000 dolara bilo dovoljno za život peteročlane porodice. Pomnožio je broj sa 50 i shvatio da bi svotu od milion ipo dolara mogao sebi lagano priuštiti.
Estill je izvršni direktor Danbya, tvrtke kućanskim aparatima sa godišnjom prodajom od 400 miliona dolara. On je počeo biznis sedamdesetih godina preprodajom kompjutera iz prtljažnika automobila. Onda je postao izvršni direktor Synnex Canada, tvrtke informacijskim tehnologijama, gdje su godišnje prodajom zarađivali više od dvije milijarde dolara. Godine 2015. se povukao u djelimičnu penziju kada je i preuzeo Danby kao izvršni direktor.
Estill je kodificirao svoj život u skupu onoga što naziva ‘navikama uspjeha”. Pojedine su vrlo specifične: svakog dana 20 minuta provede na vani, bez obzira na vrijeme, i ima ‘kreativne oaze’ gdje dolazi na najbolje misli (jedna od njih je stolica za ljuljanje pored kamina u podrumu). Druge maksime su znatno šire, poput one da radi prave stvari, princip koji je postao vidljiv u odluci da sponzoriše porodice sirijskih izbjeglica.
Nakon Praznika rada, Estill je pozvao nekoliko vjerskih organizacija, uključujući tri crkve, džamiju, hinduistički hram i sinagogu, i humanitarne organizacije poput Vojske spasa. Dana 29. septembra, deset vođa udruženja sjedilo je zajedno u Estillovoj dvorani za sastanke u Danbyju. On im je priredio PowerPoint prezentaciju pod naslovom Izbjeglice: Prava stvar da se uradi. Muhammed Sejjid, predsjednik Muslimanskog udruženja Guelpha, je bio zadivljen koliko je vjerskih grupa učestvovalo, čak iako su većina izbjeglica bili muslimani. Kada je upoznao Estilla, bio je zahvalan. “Mislio sam, zar postoje ljudi poput njega”, kazao je on. Nakon jednog sata sastanka pokrenut je projekat. Muslimansko udruženje Guelpha je trebalo da oformi infrastrukturu, postara se za papire i predvodi volontere. Estill je održavao program mjesečnim donacijama. Grupa se udružila sa Islamskom fondacijom iz Toronta, koja je postala nositelj sponzorskog ugovora. Ovo je značilo da Estill može birati koje izbjeglice želi da sponzoriše.
Dana 24. novembra 2015. godine, priča o Estillu se pojavila u lokalnim novinama. Za nekoliko dana, priča je prevedena na arapski jezik i proširila se po Bliskom istoku. Izbjeglice koje su godinama bile zarobljene u limbu Libana, Jordana i Turske odjednom su vidjele Estillovo lice na vijestima uz obećanje za miran život i stabilno zaposlenje. Uskoro su ga počeli kontaktirati e-mailom, moleći ga da njih i njihove porodice dovede u Kanadu.
Na početku, on je dobijao samo po nekoliko poruka. “Dozvolite mi da se predstavim”, pisali su. “Izgubio sam sve. Mogu raditi”. U narednim mjesecima bio je zasut e-mailovima, prvo stotinama a onda hiljadama. “Gospodine Jim Estill”, počinjao je jedan muškarac svoje pismo. “Mi smo sirijska porodica koja se kao izbjeglice sada nalazi u Jordanu. Potrebna nam je pomoć da bismo došli u Kanadu. Imamo dva rođaka koje je ubila sirijska vlada, jedan naš brat je nestao a dvojica drugih su pritvorena… molimo Vas pomozite nam!”
Estill je pokrenuo ambiciozni program sponzorstva za koji se nada da će prerasti u humanitarni pokret. On želi da pokaže drugim bogatim poslovnim ljudima širom zemlje kako bi mogli iskoristiti novac, pokrenuti volontere i iskoristiti svoje profesionalne mreže da pronađu izbjeglicama zaposlenje. “Ukoliko možete voditi kompaniju sa 800 uposlenika, onda možete voditi i organizaciju sa 800 volontera”, kaže on. On ima jasnu definiciju uspjeha za program: 50 porodica koje rade, plaćaju porez, kupuju svoje namirnice i govore engleski. “Ne potičemo ih da budu ovisni o nama”, kazao je on. “Niste nikome učinili uslugu ukoliko im samo dadnete čekove”.
Prije nego što je mogao dovesti ikoga u grad, bilo mu je potrebno da uključi što više stanovnika Guelpha u projekat. U roku od mjesec dana, više od 800 osoba se uključilo. Bilo je tu nastavnika, doktora, menadžera skladišta, građevinskih radnika. Veliki broj osoba iz Vijetnama, koji su došli kao izbjeglice sedamdesetih i osamdesetih, željelo se odužiti za velikodušnost na koju su oni naišli. Jaya James, kršćanka iz Prve baptističke crkve, je uzela dopust od šest mjeseci sa svog posla, ona radi kao politički savjetnik u Ministarstvu poljoprivrede, kako bi pomogla u organizovanju projekta. Oko polovine volontera je željelo da bude u pozadini- da razvrstavaju robu, prikupljaju donacije, osiguraju smještaj, dok su se drugi nadali da će direktno raditi sa izbjeglicama.
Estill je organizovao volontere u osam timova, svaki tim je predvodio direktor i pomoćnik direktora. Svaki tim se brinuo o drugačijem aspektu potreba pridošlica. Direktor mentora je savjetovao volontere koji su trebali raditi sa porodicama. Direktor finansija je savjetovao o budžetu svaku grupu i predavao mjesečne čekove, koji su iznosili od 1.100 dolara do 1.500 dolara, ovisno od veličine porodice i troškova smještajnih kapaciteta. Drugi timovi su rukovodili obrazovanjem, zdravljem, hranom, poslovima, prijevozom i stanovanjem.
Estillovi najjaktivniji partneri su bili Muhammed Sejjid i njegova žena Sara. Sara je počela kao Estillov direktor mentora, ali vremenom je unaprijeđena u vođu cijele operacije. Sada je ona direktor direktora i njena dužnost je da se pobrine da svi volonteri imaju podršku koja im je neophodna. Njen muž, Muhammed, bivši savjetnik za imigraciju, obavlja papirologiju za izbjeglice prije nego što stignu i pomaže im da pronađu posao i da se uklope u radnu sredinu.
Jedan od najvećih izazova sa kojima su se suočavali bilo je pronaći mjesto gdje će izbjeglice živjeti. Većina porodica je pronašla dom u zgradama univerzitetskog kampusa, zatim raznim zgradama, ali to nije bilo dovoljno. Prošle jeseni, Estill se obratio lokalnom graditelju stambenih naselja te je ponudio da finansira nova naselja. U martu, poslovna zgrada je prepravljena u osam stanova za porodice izbjeglica, a sada radi na opremanju i drugih stanova u gradu.
Odabir prvih 100 izbjeglica je bio lakši dio: veliki broj Sirijaca koji je već živio u Guelphu molio je Estilla da im pomogne da dovedu svoje porodice u Kanadu, dok su drugi bili dovoljno sretni da odmah pošalju e-mail Erbillu nakon izlaska priče u dnevnoj štampi. “Njihove priče su me dirnule u srce”, kazao je on.
Usmjerio se na aplikante za koje je mislio da će najvjerovatnije uspjeti u Kanadi- porodice koje su imale nekoga ko je mogao raditi i zarađivati novac. Često je bio prisiljen da isključi starije osobe i samce: “Bilo je to poput susreta sa hiljadu prosjaka. Kome pomoći? Kako znati i izabrati onoga ko gladuje?”
Nakon dugog razmišljanja i mnogo neprospavanih noći, konačni broj je iznosio 58 porodica, ili oko 220 pojedinaca. Kada su izbjeglice počele pristizati, govorile su Erbillu za svoju rodbinu koju žele dovesti u Kanadu. On nikada nije mogao reći ‘ne’. Zapisivao je svako ime koje je dobio, nadajući se da će, nekako, jednog dana, pronaći način da ih sve dovede. Zadnji put kada je provjerio, krajem novembra, na spisku se nalazilo više od 200 imena.
Kada su stigle prve izbjeglice, Estill je otkrio da mnogi od njih nemaju potrebno iskustvo ili dovoljno poznavanje engleskj jezika da bi se uposlili u fabrikama Guelpha. Uspostavio je Ease into Canada, program unutar Danby skladišta u kojem pridošlice mogu dobiti poslove, obučavati se za rad u fabrikama i učiti engleski jezik. Sve osobe iz Sirije koje apliciraju, čak iako nisu izbjeglice koje je Estill doveo u Kanadu, dobijaju posao u Danbyu kao dio tromjesečnog programa.
Estill im pronalazi posao kad god može i gdje god je to moguće, pomaže im također da pokrenu vlastiti posao. Estillova predanosti izbjeglicama ne poznaje granice. On volontira s njima, razgovara sa njima preko Skypea i pomaže im u fabrici. Upravo sada, on i njegova supruga, su u svojoj kući domaćini starijem paru i njihovoj tridesetsedmogodišnjoj kćerci.
Svakoga dana sve o čemu razmišlja jeste kako da dovede još više izbjeglica u Kanadu i kako da motiviše druge poslovne ljude da se pridruže njegovom projektu. “Znam da radimo nešto jako dobro, ali nikada nisam zadovoljan. Pomogao sam 200 osoba, i sada razmišljam o sljedećih 200″, kazao je on.
A o čemu vi razmišljate?
