Sukobi u Alepu, drugom najvećem gradu u Siriji, posljednjih dana dostižu svoj vrhunac, nakon već četiri duge, teške i nasilne godine, u kojoj se sirijski pobunjenici bore i prosvjeduju protiv režima predsjednika Bashara al Assada.
Iako, sudeći po ovim dešavanjima sada, čini se kako bi ta katastrofa možda mogla uskoro završiti, civili koji su preživjeli sve te godine, nikada do kraja života neće moći zaboraviti kroz šta su prošli i zauvijek će ih pratiti slike stradanja ljudi koji nikome ništa nisu skrivili.
Članovi Assadove vojske, koji drže čak 98% tog grada neprestano zlostavljaju preživjele civile, a izvještaji o ubistvima i silovanju žena, ovih dana su postali učestaliji nego ikada. Pismo jedne žene, koje je pronašao medicinar Abdullateef Khaled i objavio na Facebooku, potvrđuje sve navode, koji govore o strahotama kroz koje, u ovom slučaju, prolaze žene u Alepu.
Pismo je napisala jedna medicinska sestra iz Alepa, prije nego je sebi oduzela život, kako više ne bi proživljavala bol, patnju i seksualno zlostavljanje od strane militanata.
”Ja sam samo jedna od žena u Alepu, koja će za samo nekoliko trenutaka, po ko zna koji put biti silovana. Ovdje više nema oružja, ni muškaraca, koji bi stali između nas žena i Assadovih životinja.
Ne tražim ništa od vas, ne tražim čak ni vaše sažaljenje. Sve dok ja mogu govoriti, bit će to puno uvjerljivije od svega što bi iko od vas o nama rekao.
Počinit ću samoubistvo i ne zanima me ako kažete da time odlazim u pakao.
Počinit ću samoubistvo, jer više nemam mogućnost da ostanem u kući svog oca, koji je umro puknutog srca, kada je vidio šta je ostalo od njegovog Alepa.
Počinit ću samoubistvo jer ne želim više da i jedan vojnik Assadovog režima uživa silujući me, a do jučer su se bojali čak i izgovoriti riječ ‘Alep’.
Počinit ću samoubistvo, a znam da ćete se svi vi ujediniti samo u mišljenju da odlazim u pakao i da ćete o meni misliti kao o samo još jednoj ženi koja je počinila samoubistvo i o kojoj niste nešto posebno zabrinuti.
Samo vam želim reći da su vaše osude, za mene postale beznačajne, pa vas molim da ih sačuvate za vaše porodice.
Počinit ću samoubistvo
Ova medicinska sestra nije jedina, stotine ih je, na hiljade ih je. Možda cijeli svijet uistinu suosjeća s ljudima iz Alepa, ali oni koji nisu proživjeli, jednostavno ne mogu ni zamisliti da se takva vrsta patnje događa na dnevnoj bazi. Iz sata u sat. Iz minute u minutu. Svake sekunde.
Ljudi su se već oprostili sa životom, oprostili se od prijatelja, od ovog svijeta, jer svaka iduća bomba, nova je prijetnja…
”Zovem se Dima. Otkako je počeo rat, oprostila sam se skoro sa svima koje poznajem. Skroz sam prestala da se viđam sa ljudima, jer jednostavno ne želim da stalno se s nekim po posljednji put pozdravljam. Skroz sam izgubila osjećaj da sam uopšte i živa. Moje nekadašnje druženje sa prijateljima, zamijenilo je brojanje bombi, sve dok ne zaspem. I tako iz dana u dan”
O svemu što se dešava u Alepu teško je čitati, slušati, teško je o tome pisati, jer je Alep sramota svih nas. Čitavog svijeta. I svi zajedno smo pali na glavnom ispitu humanosti, ljudskosti, razumijevanja. Taj prokleti rat i to ubijanje će prestati, Alep, Sirija, zgrade, ponovo će biti izgrađene, ali ko će vratiti sve one živote, svu djecu koja su stradala neznajući ni šta se dešava. Ko će preživjelim ženama vratiti život kakav su imale, izbrisati iz glava slike odvratnih, prljavih vojnika, slike svakodnevnog silovanja i zlostavljanja?! Neće niko nikada. I za to smo svi mi krivi.
Izgradit će se Alep, izgradit će se nove kuće, ali to više nikada neće biti topli domovi.
