Iako je u Halepu najavljeno primirje, kako bi se evakuisali civili i pobunjenici, režimske snage Bashara al-Assada i šiitska milicija pod iranskom komandom prekršili su dogovor i započeli nove napade. S druge strane, režimske snage tvrde kako su pobunjenici iskoristili pauzu za svoje planove, pa su morali reagovati.
Amerika navodno podržava pobunjenike, jer želi da teroristi, kako ih nazivaju, opstanu, jer ih je SAD i stvorio za svoje ciljeve. Drugi će biti protiv Asada, njegovog režima i Rusije, koja ima svoje ciljeve.
Teško je biti toliko pametan i upućen, pa znati ko je u priči koja podrazumijeva više od četiri godine žestokih borbi u Halepu, u pravu, i čija je krivica veća. Ali sigurno je jedno, nedužni životi stradaju i to treba biti u našem fokusu. Barem nas koji živimo u BiH.
Djeca, koja ne snose apsolutno nikakvu krivicu za sukobe, plaćaju svojim životima i krvava bez roditelja lutaju ulicama. Zar ne čujete i ne vidite da mnoga od njih leže pored mrtvih majki i mole za pomoć. Zar ne vidite da mnoge od njih bez svijesti vade iz ruševina. Zar ne primjetite da staricu nose na leđima jer su joj noge odsječene.
Traže podršku, mole da prenesemo njihovu poruku dalje, da se cijeli svijet uključi i pomogne im. A dok oni mole i preklinju, mi se vodimo time kako im ne možemo pomoći i gledamo kojekakve show programe. No, ni to nije najgore. Možda je i pametnije baviti se time, nego govoriti o dešavanjima u Halepu, na način da pišemo i pričamo gluposti i svijetu pokazujemo svoje neznanje i ograničenost.
Iako ova priča nije trebala uključiti nas i naša razmišljanja, no neki stavovi jednostavno traže odgovore. Kažete kako moramo biti baš retardiran narod da pušimo tu jeftinu propagandu i da vas boli neka stvar za Halepom.
Upravo ovakvi stavovi pokazuju da i jesmo retardirano društvo. To što smo pročitali dvije knjige o dešavanjima u Siriji, ne znači da možemo sjediti u toplom domu i uz kafu pisati kako je propaganda mrtvo dijete. Govorite poraz medija. To i jeste poraz medija, ali onih koji na takav način pišu i dozvoljavaju da se na ovakvim dešavanjima samoprozvani intelektualci šepure. To što su teroristi na strani na kojoj se nalaze ranjeni i napaćeni ljudi, ne znači da ti isti ljudi dijele razmišljanja sa teroristima. Znate li koliko je Muharema i Fatima živjelo na teritoriji koji su držali Srbi za vrijeme rata u našoj zemlji, jer nisu imali drugi izbor nego da ostanu. Znate li koliko je bilo Rada i Dragica među muslimanima u Sarajevu, jer su ih zadesile okolnosti. Jesu li ti ljudi trebali biti ubijeni?
Podvaljuju nam fotografije kažete. Isto to su pisali i neki sličnih razmišljanja, kada je u pitanju Srebrenica, pa se sada stide mezarja u Potočarima. Arapski užas velite, pa neka odgovaraju. Znate li da su Arapi jula 95′ dočekali narod iz Potočara u Kladnju, sa palačincima i cisteranama soka.
Pitate se, eto, šta može pomoći djeci to što ćemo izaći na ulicu. Možda i neće pomoći, a možda i potakne drugi neki grad i druge ljude na isto. Pa će izaći jedni,drugi, pa treći. Pa se možda umjesto Twittova i statusa na Facebooku, svjetski zvaničnici oglase i reaguju na adekvatnije načine. Ne može se unaprijed znati šta naš izlazak na ulici može da promijeni. Na svu sreću, ima onih koji su se pojavili na ulici, i to u velikom broju.
Navodite kako su protesti podrške zloupotreba radnog vremena. Razmislite dobro koliko ste puta sami zloupotrijebili svoje radno vrijeme i posao, u svrhe koje nisu imale nikakvu poruku. Pili ste kafu i pričali gluposti kao i sada.
Pitate se kakve veze ima dešavanje u Halepu sa genocidom u Srebrenici. Pa, upravo o tome i govori cijela priča o Halepu i ljudima koji tamo krvare. Malo je među nama onih koji su toliko stručni, da bismo znali ko je glavni krivac, Asad ili pobunjenici. Jedno je sigurno, tu su svi odgovorni. Na obje strane postoje greške i ponavljaju se, ali nas trebaju zanimati ljudi, dakle djeca, majke i očevi, dede i nane. Oni koji sada dijele našu sudbinu. Itekako ima veze sa Srebrenicom, pa i Sarajevom, i svim gradovima gdje je pucalo, gdje nije bilo vode, hrane, obuće i odjeće. Ti ljudi imaju isti strah, kakav smo i mi osjećali. Imaju istu potrebu da jedu, kao i mi koji smo četiri godine gladni bili. Ranjeni su, a nemaju lijekove i adekvatnu pomoć. Zar suze i bol djece koja trenutno plaču u Halepu pored mrtvih roditelja, nemaju veze sa suzama djece koja su isto doživjela u Srebrenici. Znate li da se i oni, dok čekaju grupisani kao ovce za klanje, pitaju kao i Srebreničani ko će od njih živ dočekati dolazak na slobodnu teritoriju. Znate li koliko je starica koje su ostale same na ulici, jer ih nije imao ko nositi. Znate li koliko je deda ostalo u krevetu zatrpano, jer su bili nepokretni. Ista je to priča. Ista sudbina. Iste emocije.
Ako niste bili ovdje tada, onda to ne možete ni razumijeti. Ne krivimo mlađe naraštaje, koji nisu doživjeli i ne pamte, ali savjetujemo da šutite i ne pišete uvredljive komentare. A starijima, koji smatraju retardiranim suosjećanje sa bolom civila u Halepu, poručujemo da, kao što ste svoje guzice tada sklonili, i ovih dana ih sklonite, u jazbine, jer pametni niste sigurno.
Turska je naprimjer spremna prihvatiti 8.000 izbjeglica. Smatraju da ljudima treba pomoći, i da ne treba gubiti vrijeme na to da li je kriv Asad ili pobunjenici dok narod umire.
Novinari iz Halepa poručuju:
“Situacija u četvrtima pod opsadom je izuzetno teška. Nema bolnica, ranjeni ne mogu dobiti pomoć, nema lijekova, osnovnih potrepština, kao ni mjesta na koja se mogu skloniti. Veoma je hladno, pada kiša, mnogi su na ulicama. Gube nadu”
Civili koji su trenutno u Halepu, nisu krivi za dešavanja na ovoj teritoriji. Možda sinovi i jesu na strani terorista, kako ih jedni karakterišu, ali ne možemo znati jesu li ti roditelji svoju djecu poslali u sukob i uputili ih na taj put. Jesu li roditelji Bosanaca koji su otišli u Islamsku državu, krivi za postupke svoje djece. Naravno da ima doza krivice, jer ih možda nisu dovoljno učili pravim vrijednostima, ali sam siguran da nijedan roditelj nije ponosan što mu je dijete pripadnik ISIS-a. Treba li zbog toga ubiti porodicu jednog Bajre Ikanovića, Velića i sličnih, koji su ostavili sve i otišli. Nije ni Asad ništa bolji od već spomenutih. No, mi moramo biti na strani onih koji proživljavaju momente koje smo i mi doživjeli, i ne razmišljati o tome kakve ima koristi za njih to što ćemo mi suosjećati. Ima veze, suosjećanjem i pokazujemo da nismo ti koji podržavaju krvoproliće i dajemo do znanja da naše dijete neće sutra biti neko ko ubija.
Gladni su i žedni. Iscrpljeni, umorni, izgubljeni, uplašeni. Čekaju, a ne znaju hoće li dočekati. Civili iz Halepa posljednje pozdrave šalju.
“Ovo je moja posljednja poruka iz istočnog Halepa. Režimske snage se približavaju, a granate padaju poput kiše”, napisao je Bilal Abdul Kereem.
“Spasite moju kćerku i ostalu djecu”, napisao je Mr.Alhamdo.
“Bože, probudi nas iz ovog košmara… Halep je na putu da bude izbrisan, a više od 50.000 ljudi je izloženo riziku da bude ubijeno. Većina su žene i djeca”, napisao je Zuohir AlShimale.
“Gladujemo, nemamo ničega! Ubijaju nas!”, kazao je Sakir Khader .
Ne možemo nahraniti djecu na ulicama Alepa, ne možemo ni ugrijati stare i iznemogle, ne možemo pomoći ni u izvlačenju mrtvih iz ruševina, ali možemo pokazati ljudskost. U ratnim sukobima princip humanosti je biti na strani onih koji gube živote. Tu važi samo strana žrtve.
