Manje od četiri godine vladao je svojom domovinom, ali između aprila 1975. godine i januara 1979.
Pol Pot je ubio petinu, a neki kažu i četvrtinu svih Kambodžanaca. Govorio im je da donosi bolji život, ali bio je to jedan od najvećih horora 20. vijeka u kojem smo svjedočili nacističkom holokaustu, nuklearnim bombama i strahotama dvaju svjetskih ratova.
Iako je krajnje nezahvalno uspoređivati brojke umrlih pod vladavinom nekog režima zato što suhe brojke ne govore ništa o strahotama ubijenih, bitno je kontekstualizirati Pol Pota i strahovladu njegovih Crvenih Kmera.
Nacisti su ubili oko 6 miliona Židova, staljinističke čistke koštale su glave oko 20 miliona ljudi, a maoistički “Veliki skok naprijed” ubio je više od 20 miliona.
Broj kambodžanskih žrtava može se čini puno manje bitnim zato što se procjenjuje da je “samo” 2 miliona ljudi ubijeno u tih četiri godine. Međutim, Kambodža je u to vrijeme imala nešto više od 7 miliona stanovnika.
Philip Short, autor popularne knjige o Kini u doba Mao Ce Tunga, proveo je četiri godine u Kambodži kako bi mogao napisati historiju polja smrti za vrijeme strahovlade Pol Pota. Razgovarao je s preživjelima, ali i počiniteljima. Možda i najvažniji dio historije tog razdoblja su iskreni komentari zapadnjaka koji su preživjeli Crvene Kmere.
Dio toga je i dnevnik Laurence Picq, mlade Francuskinje koja je otišla u Kambodžu uvjerena da može pomoći dobrim ljudima.
Jeziv opis
Ponekad jezivo jasan opis Salotha Sara, kasnije poznatog pod nadimkom Pol Pot, opisuje kako je iz relativno dobrostojeće porodice izrastao jedan od najvećih zločinačkih umova prošlog vijeka. Dobio je stipendiju za studij u Parizu gdje se zaljubio u marksističko-lenjinističku ideologiju.
Iz Francuske se vratio u domovinu kako bi se borio u gerilskom ratu i kako bi svojim zemljacima donio komunističke ideale. Smireno i metodološki penjao se do vrha partijske hijerarhije, piše Economist.
U aprilu 1975. godine Pol Pot i saborci samouvjereno ušli su u Phnom Penh. Tada priča dobiva orwellianski zaokret. Pol Pot je naredio potpunu evakuaciju svih gradova. Naredba nije uključivala samo bogataše već su čak i ratne izbjeglice morale otići natrag na selo.
Svi Kambodžanci su tako preko noći postali poljoprivrednici. Plate nisu postojale, a hranu su dijelile društvene kuhinje. Zabranjene su čak i lične zamjenice u jednini.
Svaki Kambodžanac i Kambodžanka za sebe su govorili samo “mi”. Kada bi neka regija imala problema s nestašicom hrane, nije bilo nikakve pomoći iz drugih dijelova zemlje. Gladni bi jednostavno morali ići tražiti hranu u divljini.
Partijski zatvori
Naravno da je takav projekt propao. Gotovo milion ljudi umrlo je od gladi i tada su počeli protesti. Čak i neki partijski dužnosnici borili su se protiv takvih reformi. Vodstvo partije odreklo se tih “mikroba”, kako su ih prezirno nazivali. Prosvjednici su završavali u raznim zatvorima, a među njima najgori je bio zloglasni S-21 ili Tuol Sleng.
Jedini zadatak tamo je bio izvući priznanje iz zatvorenika, a metode nisu birali. Mnoštvo priznanja bilo je potpuno izmišljeno. Redovito bi pisali desetke stranica o svojoj obuci za agenta CIA-e, KGB-a ili čak vijetnamskih tajnih službi. Nakon toga su ubijani, a zabilježeno je samo 7 preživjelih zatvorenika Tuol Slenga.
U Tuol Slengu i sličnim zatvorima ubijeno je više od 100.000 zatvorenika. Pol Potovi ljudi govorili su da je potrebno spriječiti mirnu evoluciju koja bi mogla uništiti revoluciju.
Zašto bi Pol Pot postao veći krvnik od Hitlera ili Staljina?
Short ima nekoliko objašnjenja. Pol Pot i brojni drugi Kambodžanci su htjeli vratiti izgubljeni nacionalni ponos iz vremena carstva Angkor, ali postavlja se pitanje zašto tad ako je Angkor uništen vjekovima ranije. Drugo objašnjenje je da budizam, kao religija koja vjeruje u dekonstrukciju pojedinca, bio jedan od glavnih uzroka kmerskog pristupa vladanju. Oba ta odgovora ostavljaju jako puno prostora za raspravu i vrlo vjerovatno nisu adekvatno objašnjenje zvjerstava počinjenih u ime jednakosti.
Možda je Pol Pot bio dovoljno psihotičan da naredi takva zvjerstva, možda je bio uvjeren da samo nekoliko odabranih zna što je najbolje za čitavu državu, ali vjerovatno nikad nećemo znati što je nagnalo mladića iz dobrostojeće porodice na neopisiva zvjerstva.
