Dobri čovječe,
ako čitaš pažljivo i razgovjetno imena i prezimena sakrivena ispod brojke 8372, trebaće ti najmanje ČETIRI sata čitanja!
ČETIRI sata samo za uvod iza kojeg stoji bezmalo 9.000 ljudskih priča, sudbina, ljubavi, svađa, sreće, rođendana, proslava i žalovanja…
Dobri čovječe,
ako čitaš pažljivo, vidjećeš da to nisu brojevi, to su LJUDI. Ljudi koji su ubijeni, jer se drugačije zovu i drugačije Bogu mole!
Ne, 8372 nije broj.
To je šifra za bol, to je otvorena rana moje zemlje i ožiljak na licu čovječanstva. 8372 je ključ od porodične kuće jednog podzemnog grada sazdanog od kostiju ljudi i metaka zvijeri.
Dobri čovječe,
ako ne znaš imena, a ti broji.
Pa neka ti broj bude čovjek, makar jedan put. Pa ćeš se zabrojati poslije par hiljada i mozak će ti odustati…
A to nije broj!
8372 je šifra za bol i ime i prezime genocida!
I onda neko negira genocid?!
Od vojnog groblja do samoubijanja u Srebrenici
Da, negira ga srBski predominatni (polu)intelektualni establišmen sa obje strane Drine. Pa se može čuti rječita misao srBskog gebelsovskog informativnog gurua Milomira Marića, kako se svi koji su rođeni u BiH, moraju sahranti u Potočarima, e da bi se, po njemu, namirio broj mrtvih. Pa se može čuti, jednako tonirana i u isti zločinački valer ofarbana zapaljivost Dodika Milorada po kojoj su Potočari «vojno groblje» i ništa više.
Ne, nema tu niti jednog jedinog traga o genocidu. Jeste to onaj Dodik koji je prije deceniju i više tvrdio kako je počinjen genocid, a sad ga negira na sva zvona. Jeste to ista ona bratija, koja je prije deceniju (možebitno) i bila na putu ozdravljenja, a sada je sa sumanute strane povijesti.
Negiranje genocida kao saučesništvo
Nego, nakon brojeva iza kojih stoje hiljade ubijenih ljudi sa imenima i prezimenima, neko će se zapitatiti: pa zašto, zašto uz ubijene u genocidu spominjati i negatore istog?
Iz dva razloga:
Prvi je, fakat da su negatori u jednom košu sa zločincima koji su počinili genocid. Da, svi oni zajedno u zbiru su proizveli namjesto ljudi, onaj suhi broj 8372 i svi oni zajedno su, baš to – ime i prezime genocida.
Genocid je ogroman, nadilazi zločine, genocid je napunjen kostima hiljada nedužnih Bošnjaka, genocid je potvrđen Međunarodnim sudskim aktima, i pored logičke očevidnosti, predstavlja i pravnu tekovinu. Ali, genocid je, sa druge strane spektra, čitava mreža imena i prezimena ljudi koji su ga počinili i onih koji ga negiraju. Da, to jeste osovina VRS-a Krstić-Mladić, ali to jeste podjednako i postratna os Dodik-Milomir Marić. Jer, šta je negiranje genocida sa pozicije (svake) moći, do li indirektno saučesništvo.
I to jeste prvi razlog, a drugi razlog je mnogo bitniji, čini mi se.
Afirmacija genocida kao nužnost je posljednja njegova faza
Da pojasnim:
Prije par dana, kolega Mladen Obrenović u sjajnom autorskom tekstu “Negiranje kao posljednja faza genocida koja traje”, napisao je sljedeće:» Onih koji negiraju genocid počinjen u Srebrenici još uvijek je puno – i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji, dok mnoge u susjedstvu Srebrenica uglavnom ne zanima”, što je istina uz jednu opasku, NEGIRANJE NIJE POSLJEDNJA FAZA GENOCIDA!
(link /vijesti/negiranje-kao-posljednja-faza-genoc…)
Posljednja faza je, afirmacija genocida i njegovo pretvaranje u neku vrstu «fer pobjede». Da zvuči nakaradno i nekrofilski, ali upravo to radi Milorad Dodik i klika mu. Upravo to je direktna posljedica nedostaka denacifikacije i nedostatka krivične odgovornosti u mojoj zemlji, zemlji u kojoj je počinjen genocid, a koja nema Zakon o zabrani negiranja istog.
Pa tako evolucija, a to je loša tiječ, prije će biti metastaza, napreduje posebno u Srbiji i entitetu RS. Od potrebe da se smanji broj ubijenih, da se kaže kako je počinjen eventulano zločin, nikako genocid, došlo se metastazom u terminalno stanje u kojem je poželjno reći, kako jeste pobijeno hiljade ljudi, ali na tzv. vojnički način. A da, izvođači radova i njihovi nalogodavci u toj priči su heroji. I onda epika radi svoj posao, pa se opet čuju nastrani pjesmuljici o «srebreničkoj reprizi».
Pa se onda posljednja faza negirnja genocida ubrzava i prelazi u fazu želje za ponavljanjem istog. Zapravo, najbolje je to formulisao jedan ovdašnji srBski fašista koji veli: “Ne, nije problem što je pobijeno toliko ljudi, problem je što nisu SVI pobijeni, pa da jednom za svagda završimo sa tim”.
E, to vam je ime i prezime genocida i njegova zadnja faza!
To vam je energetska supstanca koja je stvorila brojku 8372 i entropijski teži da razori i ono malo živućih svjedoka genocida.
Živi ljudi, žive priče, mehanika fluida, biologija i psihologija…
A, šta kaže Hasan Nuhanović koji se «otvorio» Bori Kontiću u Sarajevskim sveskama u jednom od najbojih intervjua u istoriji moje zemlje koji se zove Mehanika fluida: «…Oni su istjerani pred mojim očima. Gledao sam svog brata. Njegove plave oči i blijedo lice. Izgledao je mirno. Možda bi neko rekao da izgleda zabrinuto ali ne uplašeno. Da li je to bilo zato što je toliko mlad da jednostavno nije mogao pojmiti šta se dešava oko njega. Ili je samo mislio da je to samo još jedan u nizu groznih događaja kroz koje naša porodica prolazi od aprila 1992. kad smo napustili dom u Vlasenici. Da li se pretvarao da nije uplašen jer se njegova bivša djevojka takođe nalazila unutar UN baze? Tanka djevojka sa predivnom plavom kosom. Morao ju je vidjeti u onoj gužvi juče. Ja sam je primjetio. U tom trenutku je Christina Schmidt, koordinatorica Ljekara bez granica rekla jednom od UN posmatrača kapetanu Andre de Haanu: „Da li si vidio onih devet mrtvih tijela izvan baze?“ Ja sam se okrenuo i rekao svojima.“Ubijaju ljude izvan baze. Ubiće nas sve“…
(link http://sveske.ba/en/content/mehanika-fluida?fbclid=IwAR3rs6AnDMP43ytt_01…)
Takvih priča bilo je na hiljade, takve priče i ti ljudi su nam stvarali pred očima mentalni arhipelag zla, čiji završni čin se odigrao u julu ’95 u Srebrenici. Ali, priča je sve manje, sagovornici su sve rjeđi, biologija i psihologija čine svoje.
Sa druge strane, povampireni nacionalizam, koji je odavno zakoračio u fašističke vode, osmjehuje se i na krlilma revizije čeka neko novo klanje.
I zato ne! Ne, 8372 nije broj!
To je šifra za bol, to je otvorena rana moje zemlje i ožiljak na licu čovječanstva. 8372 je ključ od porodične kuće jednog podzemnog grada sazdanog od kostiju ljudi i metaka zvijeri.
To je ime i prezime genocida!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
