Mještani koji su preživjeli bore se i danas sa sjećanjima dan kada je većina izgubila jednog, dva, tri i više članova uže i šire familije.
U Ahmićima su do sada pronađeni posmrtni ostaci 86 osoba, a još 30 se vodi kao nestalo.
Abdulah Ahmić je 16. aprila 1993. izgubio majku, oca, tri sestre i brata. Od osam članova porodice, Abdulah je ostao sam. Još jednog brata, Munira, izgubio je tokom rata u Vitezu. Bio je borac…
Prisjetio se u razgovoru za Anadolu Agency dana kada je zajedno sa ocem Alijom izveden ispred kuće na strijeljanje.
“Jedini sam preživjeli u kući u kojoj je bilo osam članova”, počinje Abdulah svoju priču. Taj dan mu je, kako kaže, promijenio život.
“Ujutro je počeo napad. Moju kuću su opkolili vojnici. Nismo mogli nigdje otići. Zapucali su na ulazna vrata. Otac i ja smo dozvali vojnike i rekli im da ne pucaju, jer ćemo izaći. Otac je otvorio vrata”, prisjeća se Abdulah.
Na vratima su bila dvojica vojnika u maskirnim uniformama i sa namazanim licima. Jedan od njih je rekao im je da izađu ispred kuće. Tamo su vidjeli Abdulahovog brata Murisa, koji je izveden iz podruma u kojem je spavao i ubijen.
“Spavao je u podrumu. Izveli su ga i strijeljali. Tako su na isto mjesto doveli i mene i oca. Prvo je zapucao na oca. Bio je mrtav na licu mjesta. Iskoračio sam jedan korak. Sa metar mi je pucao u lice. Metak je prošao kroz obraz. U jednom momentu sam osjetio da nisam gotov i odglumio sam pad”, prisjetio se Abdulah dana kad je preživio napad HVO-a na Ahmiće.
Kada su otišli, Abdulah je uspio proći pored kuće i doći do obližnje ceste. Nadao se da će ga primijetiti neki kamion UNPROFOR-a i spasiti. Međutim, to se nije dogodilo.
“Sakrio sam se u kanal s vodom gdje sam proveo cijeli dan. Do pasa sam bio u vodi. Naveče oko 22 sata sam izašao”, kazao je Abdulah. Krio se u obližnjoj kući iz koje su ga spasila dvojica komšija Hrvata.
Sutradan je saznao da su njegova majka i sestra, koje su ostale u kući, noć provele kod komšija Hrvata nakon čega su odvedene u Gornje Ahmiće kako bi se lakše prebacile do Zenice…
“Međutim, gore su već bili vojnici. Ubili su ih i spalili”, ispričao je Abdulah.
Majka Latifa je imala 49 godina, najmlađa Alma 16, Sabira 23, a Smaila 24 godine. Ubijene su i spaljene u porodičnoj kući Huse Ahmića sa još pet osoba.
Abdulah je tijela brata i oca pronašao zakopana ispod jabuke u porodičnom dvorištu. U Ahmiće se sa suprugom i djetetom vratio tek 2000. godine. Unatoč svemu, pokušava održati komšijske odnose sa Hrvatima u selu.
“Živi se nekako. Nemam nekih problema sa komšijama, ali imam sa zdravljem zbog velikih trauma. To mi je najveći problem.”
Prisjećanje i obilježavanje godišnjice zločina u Ahmićima Abdulahu jako teško pada jer iznova naviru bolna sjećanja.
Abdulah Ahmić je 1999. godine o ovom užasnom zločinu svjedočio i pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu.
“U toku napada sam prepoznao i dosta komšija. Svjedočio sam u Haagu tri puta. Dosta smo vjerovali komšijama. Nismo sa njima imali problema. Nevjerovatno su nas iznenadili. Više im nikad ne možemo vjerovati”, kazao je Abdulah.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima 1993. bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su 2001. oslobođeni optužbe za zločine u Ahmićima. Kordić je u ljeto prošle godine izašao iz zatvora u Austriji nakon što je odslužio dvije trećine 25-godišnje zatvorske kazne. Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a “Džokeri”, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora.
Sud BiH osudio je Paška Ljubičića na deset godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Haški sud osudio Tihomira Blaškića na devet godina zatvora, pušten je na slobodu 2004.
