Tijelo je polako izdaje, ali pamćenje još uvijek dobro služi. Nani Sejdi je 105 godina, barem koliko se ona sjeća. Roditelje ne pamti. Kaže kako su je mladu udali. Preživjela je tri rata, ali se boji samoće i vjetra.
“Najstarija sam ja i moja kuća. Gora je samoća nego glad. Jeste li vi vidjeli ovih vjetrova, gluho bilo i daleko, pa kad grmi, mene svega toga strah”, govori nana Sejda.
Dok je mogla, sve je radila. Kad je ostala bez dede, sve se promijenilo. Već 35 godina živi sama. Samo je stara kuća ostala ista, stari orah, demiri na prozorima i kalufni jastuci punjeni slamom, heklani i vezeni – sve njenih ruku djelo.
“Nije niko više radio nego ja, zar bi ti mene zastala u kući da ja mogu. Sad bih ja sebi drva donijela. Posjete me i dječica i ako su u miru dobro i jest, ako nisu kažem im: ‘Djeco imate li vi bundice, krenite”, priča ova 105-godišnjakinja.
Nikada nije imala televizor ni radio. Kaže da više voli sama sa sobom porazgovarati. Iako izolovana od vanjskog svijeta, ovo vrijeme joj se ne sviđa. Omladina neće da sluša, starina svakom mrska – žali se nana.
“E moja curo draga niko te ne ćuti. Ono po svome. Ne ćuti svog oca, niti mater. Ja nisam matere ni zapamtila, živila sa svakim, a nisam ni na sjelo otišla što nisam pitala. Danas niko nikog ne šljivi”, komentariše Sejda Zahirović.
A rijetko je sama. Kona Dišija joj dođe svaki dan. Sva djeca u selu je vole. Penzije nema, pa pomaže ko stigne. Dok se nije udala, sa njom je živjela Anida – djevojčica iz sela. Tada je kaže bila najsretnija.
“Zaašikovala se i ode. A plaho me je slušala i danas mi dođe. Ima curicu. Bila sam rahat s njom”, kaže.
Iako nije imala lagan život, kaže lijepo je proživjela. Uz pomoć štapa ustaje i prati nas i smije se. Vedar duh je održava u životu kaže.
