Rim je bio svjetionik civilizacije koja se nalazila u mračnom svijetu, Rim je bio ‘sjedište vrlina, carstva i dostojanstva’, no Rimljani su imali svoju, pomalo čudnu definiciju ‘vrlina i dostojanstva’.
Oni su na neke zakone koji se u današnje vrijeme smatraju suludima, jer pomalo graniče sa zdravim razumom, bili veoma ponosni.
Listverse je sastavio popis 10 najluđih zakona kojih su se stanovnici antičkog Rima trebali pridržavati.
1. NOŠENJE LJUBIČASTE BOJE
U antičkom je Rimu ljubičasta boja bila rezervirana isključivo za vladara. Ta se boja doživljavala kao vrhunac dostojanstva i najviša u hijerarhiji boja. Vladari bi se svakog jutra odijevali u ljubičaste toge, a u njima su se toliko dobro osjećali da nisu dopustili nikom drugom da nosi ovu boju. Toliko su bili opsjednuti njome da su njeno nošenje zabranili zakonom.
Zakon o zabrani nošenja ljubičaste boje bio je jedna od tačaka definirana u ‘Zakonu o raskoši’, prema kojem niži slojevi društva nisu smjeli javno pokazivati ili se hvaliti onime što imaju u svojem vlasništvu.
Cilj ovakvih suludih restrikcija bio je omogućavanje Rimljanima da na prvi pogled vide ko je vrijedan, a ko nije vrijedan njihove pažnje, kako ne bi slučajno bili ljubazni prema nekom seljaku. Zakon o raskoši bio je jedan od nastrožih zakona antičkog Rima, a ljubičaste toge bile su strogo rezervirane za cara.
Materijal za izradu toge bio je iznimno skup, a uvozio se iz Fenicije. Ljubičasta boja dobivala se od mekušaca, a da bi se izradilo dovoljno boje za jednu togu bilo je potrebno 10.000 ove životinjske vrste. Stoga je ova carsko ljubičasta boja vrijedila poput zlata.
2. PLAKANJE NA SPROVODIMA
Sprovod u vrijeme antičkog Rima krenuo bi povorkom u kojoj bi se tijelo pokojnika nosilo ulicama, a što je više ljudi išlo za tijelom, to se preminula osoba smatrala značajnijom u društvu. Nekima je toliko bilo stalo da njihovo tijelo ili tijelo njihovih najbližih ulicama Rima prati što veći broj ljudi da su unajmljivali profesionalne glumce ili plaćali običnim građanima da hodaju u povorci i plaču.
Žene su doslovno čupale kosu, ridale iz sveg glasa ne bi li ta tuga i žaljenje za pokojnikom dobilo veću snagu i ne bi li zadivile susjede. Taj je običaj dosegnuo tolike razmjere da je država zabranila ženama da plaču na sprovodima.
3. UBISTVO KĆERINOG LJUBAVNIKA
Preljub nije bio stran ni građanima antičkog Rima, no procedure koje su se provodile nakon otkrivanja istog, uvelike se razlikuju od današnjih.
Kad bi muškarac uhvatio ženu u preljubu, slijedio bi društvene norme, prema kojima je bilo poželjno zatočiti ženu i njezina ljubavnika te pozvati sve susjede i poznanike da vide muškarca koji spava s tuđom ženom.
Nakon toga, muž je imao tri dana da javno priopći detalje preljuba, od toga kako je doznao da ga žena vara, gdje ih je pronašao i sve ostale sočne pojedinosti. Prema zakonu antičkog Rima, muškarac se morao razvesti od žene preljubnice jer bi u suprotnom bio optužen da je svodnik.
Ljubavnika svoje žene mogao je ubiti samo u slučaju da se radilo o muškoj prostitutki ili robu. Ako je riječ o jednakopravnom građaninu, trebao je potražiti pomoć svekra, ženinog oca. Prema zakonima antičkog Rima, otac žene imao je pravo usmrtiti ljubavnika svoje kćeri bez obzira na boju ili raskoš toge koju je nosio.
Kada bi žena uhvatila muškarca u preljubu, jedina stvar koju je mogla napraviti je plakati. Po mogućnosti unutar četiri zida jer gotovo da nije bilo dana da netko nije umro, a plakanje na ulicama za vrijeme sprovoda ženama je bilo zabranjeno.
4. UTAPANJE U BAČVI ISPUNJENOJ ŽIVOTINJAMA
U antičkom Rimu zakoni su bili jasni. Ako bi učinili nešto loše najmanja kazna koju bi mogli očekivati je dekapitacija, odnosno obezglavljivanje. Ako bi učinili nešto jako loše odveli bi vas na krov zatvora te vas bacili u smrt. Ne daj Bože da ste ubili nekog, poput član porodica ili vlastita oca. Jednostavna i bezbolna smrt u tom slučaju nije bila dostojna kazna.
Kada bi neka osoba bila optužena za patricid, odnosno ubojstvo vlastita oca, najprije bi joj vezali oči jer nije bila dostojna svjetla. Potom bi, zavezanih ruku i s povezom na očima, bila poslana prema polju izvan grada. Naravno, bez odjeće, tako da svi koji bi se zatekli na tom putu mogu udarati optuženog svim sredstvima i svom snagom.
Kada bi optuženik pao na tlo, od iscrpljenosti, stavili bi ga u veliku bačvu u koju bi potom stavili jednu zmiju, jednog psa, jednog majmuna i jednog pijetla, a potom bi veselu družinu bacili u more.
5. PROSTITUTKE SU MORALE BOJITI KOSU
Izvorne Rimljanke bile su tamnije puti i imale su crnu kosu. Prirodne plavuše, u doba Rima, bile su pripadnice Barbara ili Gala.
S obzirom na to da je trebalo na neki način izdvojiti prostitutke od ostatka rimskog društva i onemogućiti im da se povezuju s dostojanstvom antičkih Rimljana, izrađen je zakon prema kojem su sve prostitutke trebale sličiti ženama Barbara. Naređeno im je da boje kosu u plavo.
No taj plan nije u potpunosti uspio s obzirom na to da je velik broj Rimljanki ubrzo postao ljubomoran na lijepe plavuše. Tako su nakon nekog vremena i Rimljanke iz visokog društva počele bojiti kosu u plavu, dok su druge šišale kosu na kratko te stavljale plave perike. I tako opet nije bilo moguće raspoznati prostitutku od čedne Rimljanke.
6. SAMOUBISTVO NA ZAHTJEV
U doba antičkog Rima ideja o samoubojstvu smatrala se razboritim razmišljanjem. Kraljevi su otrov držali blizu sebe, najčešće u ruci, u slučaju da stvari krenu nizbrdo. Bolesne se ohrabrivalo da popiju otrov ne bi li završile njihove muke.
Jedine osobe koje nisu smjele počiniti samoubojstvo su vojnici, robovi i zatvorenici, a njima to nije bilo dopušteno čisto iz gospodarskih, odnosno ekonomskih razloga.
Vojnici su bili korisni i država nije mogla dopustiti da joj ponestane vojnika. Kriminalcima se nije dopuštalo da počine samoubistvo jer, ako bi umrli prije nego ih država osudi za kriminalno djelo, država ne može postati vlasnikom njihove imovine. U slučaju da rob počini samoubistvo, po zakonu antičkog Rima, vlasnik je imao pravo na nadoknadu štete.
Jedno vrijeme na snazi je bio zakon koji je nalagao da osobe koje žele počiniti samoubojstvo moraju zatražiti odobrenje Vijeća. Naprimjer, osoba koja je bolovala od depresije mogla je zatražiti odobrenje Vijeća za izvršenje samoubistva. U slučaju da joj Vijeće odobri zahtjev kao dar je dobila bočicu otrova.
7. TIJELA POGOĐENIH MUNJOM NE MOGU BITI SPALJENA
Rimljani su u doba antike vjerovali u svašta, među ostalim, bili su uvjereni da su munje koje paraju nebo poruke bogova koje se manifestiraju preko Jupitera. Kada bi munja pogodila u nešto, to se nije smatralo nesrećom već nečim što Jupiter jednostavno mrzi. Kad bi munja pogodila u drvo ili neku osobu, Jupiter je odlučio da je vrijeme da stvar ili osoba odu s lica Zemlje.
Kad mi munja pogodila i usmrtila nekog iz vaše uže porodica ili prijatelja, vama bi bilo zabranjeno pomicati tijelo, odnosno dizati ga iznad koljena i definitivno ne biste smjeli pokopati usmrćenog. Kad biste to učinili Jupiteru biste ukrali žrtvu. Veliki ne – ne. Kad biste pokopali takvu osobu, Rimljani bi vam vratili na način da bi vas žrtvovali Jupiteru.
8. OGRANIČENA PRODAJA DJECE U ROPSTVO
Očevi antičkog Rima imali su zakonsko pravo privremeno prodati svoju djecu. Sporazum se sklapao između oca i kupca, a nakon potpisivanja dijete bi postalo trajno vlasništvo kupca. Od kupca se očekivalo, bio je to sastavni dio dogovora, da dijete u nekom trenutku vrati kući.
Svako ko bi prodao svoje dijete u roblje tri puta, smatrao se nesposobnim roditeljem. Dijete bi odradilo robovlasništvo jer posao je posao i kakav god bio, treba ga završiti, a nakon toga, zakon ga oslobađa svih obaveza prema roditelju.
No prema zakonu, nesposobni roditelji bili su oni koji su dijete prodali tri puta, zbog čega bi roditelji najprije jedno dijete prodali dva puta, a onda prešli na drugo dijete koje bi prodavali, bez da ih se proglasi nesposobnima.
9. ODLAZAK OD KUĆE RADI OČUVANJA SLOBODE
Rimljani su imali set pravila koji su zvali “usuacpio”, to su bili zakoni koji su definirali koliko dugo morate posjedovati nešto prije nego to postane vaša trajna imovina. Ako ste se dovoljno dugo držali nečega, to je moglo postati vaše vlasništvo, uključujući i ljude.
Prema tom zakonu žena je postajala muževim vlasništvom kada godinu dana ne bi izašla iz kuće. Svoju slobodu mogla je zadržati tako da ode iz kuće na najmanje tri dana. I tako svake godine. U antičkom Rimu žene bi svake godine odlazile od kuće i skrivale se kako ne bi postale muževim vlasništvom.
10. UBISTVO SVIH ČLANOVA PORODICE
U ranim danima Rima nije postojao zakon koji bi definirao što muškarac može učiniti svojoj porodici. Tako je kao otac, glava porodice, mogao učiniti svojim ukućanima što ga je bila volja, sve što je zamislio ili naumio. Mogao je zlostavljati ukućane, tući djecu, a ako bi ga njihovo ponašanje uznemiravalo, ocu je bilo dopušteno da ih ubije.
Ovog prava očevi su se držali čak i kad bi im djeca porasla, kada bi otišla od kuće i imala svoju porodicu. Djeca bi postala slobodna tek kad bi otac umro.
S vremenom su očevi imali sve manje ovlasti i mogućnosti da se prema ukućanima ponašaju kako ih je volja. No pravo na ubistvo člana porodice ukinuto je tek u prvom vijeku prije Krista, no čak je i tada bilo iznimki od pravila. Nakon reguliranja prava očeva, donesen je zakon prema kojemu očevi mogu ubiti djecu samo ako su već osuđena od države za bilo kakvu vrstu zločina.
