Moj otac je emigrirao u Sjedinjene Američke Države, Albanac musliman koji je se zaljubio u prezbeterijansku Amerikanku i zasnovao porodicu s njom. Moji roditelji su očekivali da postanem ljekar i polagali su velike nade u mene, jer čak i u to vrijeme, malo je ljudi otišlo na koledž poslije mature. Možda sam ih ja razočarao izborom puta naučno-istraživačkog rada. To nije bio lak put, niti najprofitabilniji. Ali nekako sam osjetio da je to pravi put za mene. Želio sam da napravim promjenu. Nadao sam se da će, uz malo sreće, moje istraživanje uticati na živote ljudi.
Tako je sve počelo, sa predosjećajem – osjećaj koji imate kada znaš da si u pravu, ali moraš da to dokažeš. Potrebna je jaka motivacija i apsolutna odlučnost. Onda se dešava slučajnost otkrića. Ti si na ivici ogromnog otkrića. Ali, u vremenu između ova dva trenutaka, životni vijek je prošao. Proveo sam nekoliko decenija izvršavajući osnovna istraživanja na azotni-oksid, čak i kada su mi kolege i prijatelji rekli da sam lud i da investiram suviše vremena i truda u to. I osvojio sam Nobelovu nagradu! Više upotrebe azotnog oksida mora da dođe, u borbi protiv raka, Alzheimerove bolesti, bolesti srca i mnogih drugih bolesti. Nagrađajuće je znati da vaš rad ima pozitivan uticaj na milione ljudi.
Ja volim istraživanja – to je očigledno. Isto tako volim da radim sa pametnim mladim ljudima i studentima. Ja im uvijek kažem istinu o naučnom otkriću – to je kolosalan poduhvat! Istraživački projekti su veliki, dugoročni, i oni uključuju ljude kao i mnoga sredstva. Oni zahtjevaju blisku saradnju u zemlji i često jaku saradnju van zemlje, sa univerzitetima i istraživačkim centrima. Zbog takve složenosti, istraživanje se pretvorilo iz lične potrage u masovnu međunarodnu aktivnost.
Naučno istraživanje ima dvije strane: jedna je takmičenje, izuzetno plodno tlo koje nas motiviše da se protegnemo na krajnje. Mi se takmičimo međusobno na kolegijalnom okruženju, kao što smo uradili ja i moj najbolji prijatelj iz godina vrtića Ronald Delismon. Međutim, danas se međunarodno takmičimo više nego ikada. Otkriće ne mari za nacionalnost. Naslijeđe Ajnštajna ili Džobsa ne poznaje granice; ono je prihvaćeno i primjenjeno širom svijeta.
Druga strana je saradnja: kada se priroda nađe u potrebi za novim idejama, ona nastoji da se poveže, ne da se takmiči ili zaštiti. Isto se dešava među nama ljudima. Postoji delikatna ravnoteža između konkurencije i saradnje. Ali, prije svega, mi moramo postaviti pravi okvir – onaj slobode, pristupa i mogućnosti.
Ja sam istraživač albanskog porijekla. Bio sam na Kosovu i video nevjerovatan napredak i potencijal mladih i studenata tamo. Vidim istu žudnju za uspjehom kao što sam ja imao u svojim mladim godinama. Bio sam dovoljno sretan da se rodim u zemlji mogućnosti. Bolno je kada vidim frustraciju u njihovim očima; žive u najizolovanijoj zemlji na Balkanu i Evropi, zbog ograničenja viznog režima. Oni ne mogu slobodno putovati za studije, zabavu ili posao. Njihov pristup različitim programima i grantovima je ograničen.
Oduševljen sam što kosovske vlasti apliciraju ove jeseni za članstvo u UNESCO kako bi se građanima obezbjedilo više mogućnosti. Ja im šaljem svoju punu podršku. Oni su izabrali pravi put, put integracije i saradnje. Pristupanje različitim naučnim programima pomaže. Naučno istraživanje je sigurna opklada: čak i jednostavne ideje mogu imati dalekosežne posljedice.
Plemenito je promjeniti nečiji život, priznati njegove ili njene napore. Ali prije svega, imamo obavezu da budemo pošteni. Davanjem punopravnog članstva Kosovu, zemlje članice će učiniti ono što je pravedno i što je pošteno.
* Autor je američki naučnik albanskog porjekla, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, i još jedna u nizu svjetski poznatih ličnosti koja podržava kandidaturu Kosova za članstvo u Organizaciji Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).
