Dobitnik priznanja “Zlatni ljiljan” i kandidat na proteklim izborima za člana Predsjedništva BiH Džebrail Bajramović piše osvrt na društveno-politička organizovanja Bošnjaka u matici i dijaspori.
U pojedinim momentima brutalne referendumske kampanje uznemirila se cijela Bosna i Hercegovina, kojoj su vezane ruke međunarodnim obavezama – koje svi mogu kršiti bez posljedica, a samo bh. patriote moraju ispoštovati svako slovo preuzetih obaveza. Bezbroj puta prevarena bošnjačka duša zabrinuto se pitala: „Da li će cijela Bosna i Hercegovina doživjeti sudbinu Srebrenice?“. Ubjeđuju nas – da neće! Potvrđuju to verbalno iz Vašingtona, Brisela, Beograda i Moskve – oni su relaksirani i optimisti su, jer njima ne prijeti nikakva opasnost. Uvjereni su u svoje procjene i smješkaju se sa ekrana, jer po njihovim državama ne paradiraju fašističke horde koje negiraju genocid nad Bošnjacima.
Do kada će se ponavljati priča: „Neće biti rata u BiH!“? Kako je dozvoljeno da država BiH dođe do tog nivoa da se moraju sedmicama po medijima davati izjave – da neće biti krvoprolića, razaranja, progona, logora i pokolja nevinih? Zar taj oblik „demokratske“ presije i frustracije – nije već zločin? Naravno da jeste, ali o tome se ne priča. Bošnjaci se, izgleda, mogu dovoditi u TOTALNU NESIGURNOST u njihovoj domovine – bez ikakvih posljedica. Ali ako se slučajno Bošnjaci odvaže da kažu da se nad njima vrši svakodnevno teror ratnohušačkom retorikom kao i lišavanja osnovnih ljudskih i demokratskih prava – kao i neustavnim i nezakonitim radnjama kao što je nedavni referendum – onda će se Bošnjaci naći na meti onih koji osuđuju „jezik mržanje ma od koga dolazio“! Dakle, neko će biti sankcionisan što se brani od napada, dok se napadač amnestira – iz razloga koji se ne objašnjavaju, a što treba značiti da se podrazumjevaju. Svakako da je nezakoniti referendum ukazao nedvosmislenost da u dejtonskoj BiH Bošnjaci, ako želi sebi dobro, nikad neće zaspati na oba oka.
Podrška od 10% biračkog tijela u sarajevskim općinama za stranku pobjednicu na ovogodišnjim izborima, a koja se deklariše kao zaštitnica interesa Bošnjaka, govori sasvim jasno o snazi legitimiteta. Višedecenijska erozija kredibiliteta ulazi u fazu kad se nužno mora nešto desiti u sferi bošnjačkog političkog organizovanja i profilisanja, a sve ukazuje da će naredni izbori 2018 godine, pored toga što će biti „historijski“, kao i svaki predhodni, nužno dovesti do fundamentalnih promjena u sferi bošnjačke političke prakse. Neminovno da će baš tada svi bošnjački unutaretničke proturiječnosti doživjeti svoju kulminaciju – jer neće biti više moguće odvajati pitanje sudbine naroda i sudbine države, već će se morati ispoljiti spremnost za preuzimanje INTEGRALNE ODGOVORNOSTI – i za Bošnjake – kao narod i građane, i za državu Bosnu i Hercegovinu – kao nedjeljivu državnu zajednicu.
Neko mora odgovarati nakon mostarskog osmogodišnjeg demokratskog vakuma. Ne mogu Bošnjaci širom BiH uživati demokratska biračka prava i da mirno promatraju kako jedan od najljepših gradova odumire na aparatima aparhejda. Osam novih generacija na Neretvi je uskraćena mogućnost da biraju svoje predstavnike u lokalne strukture vlasti. To je bolno, a samim time i neodrživo. Bošnjački politički predstavnici treba da su svjesni da ako se ne riješi na racionanalnom nivou da je pucanje nužno na emocinalnoj razini. Svakako da je prihvatljivo samo pravično rješenje bez nametanja nehumanih rješenja. Stolac je novi primjer da Bošnjaci neće više podnositi nametnuti aparhejd – i to pozvani trebaju imati u vidu, a isto tako bol Srebrenice ponovo odzvanja i ukazuje da odugovlačenje da se BiH uredi po uzoritim demokratskim normama nikome ne donosi dobro.
Svakako da su protekli lokalni izbori pokazali da su mnogo više od lokalnog značaja – i da dejtonska luđačka košulja postaje pretjesna za pojedine bh. političke aktere, od kojih mnogi nose etiketu ekstremnog avanturizma– što argumentuju DRASTIČNE izborne neregularnosti u Stocu i Srebrenici, gdje se sa administrativnih mahinacija prešlo na korištenje represivnih instrumenati i fizičke sile. Ako se adekvatno ne sankcionišu BRUTALNO narušavanje izbornog procesa, tj. zakona – šta se onda može očekivati od narednih izbora? Mračnjački princip je jednostavan: ne-Bošnjaci brutalno pogaze ZAKON, a onda jednostavno lažima za to optuže Bošnjake – i niko ništa ne odgovara, a na terenu carstva aparhejda niko ne remeti. Ma koliko to neko pokušavao da ignoriše na mapi globalnih političkih dešavanja i odnosa – neminovne su posljedice i neko će na kraju nužno platiti račun svih aktuelnih proturiječnosti. Stoga Bošnjaci, poučeni lekcijama iz prošlosti, ne mogu sebi dozvoliti luksuz da spavaju sklapajući oba oka.
III) Teze društvne strategije Bošnjaka
1. Očuvanje i jačanje države Bosne i Hercegovine – treba da bude temelj društvene strategije Bošnjaka, ma gdje bili nastanjeni. Afirmacija osjećaja zajedničke sudbine Bošnjaka diljem svijeta – podjednako u matici i dijaspori – suštinska je patriotska aktivnost koja treba da rezultira unapređenjem međubošnjačkog dijaloga čiji produkt treba da bude usaglašena društvena strategija, sveobuhvatnog i dugoročnog karaktera. Bošnjaci, kao najbrojniji narod države Bosne i Hercegovina čini njenu kičmu, te time ima obavezu da preuzme odgovornost za sudbinu svoje domovine. Sve dok Bošnjaci nemaju usaglašenu programsku platformu za očuvanje i prosperitet svoje domovine Bosne i Hercegovine njena sudbina je neizvjesna i nalazi se na vjetrometini historijskih izazova. Nakon što se etablira državotvorna bošnjačka svijest – koja je sposobna da amortizira sve udare na njen zakonski poredak i teritoriju – stvaraju se pretpostavke za racionalnu, funkcionalnu, efikasnu i svrsishonu konsoludaciju društva i države, a čime se otvara prosperitet bh. građana.
2. Afirmacija Sarajeva kao političkog, ekonomskog, kulturnog i ontološkog centra Bošnjaka – predstavlja, između ostalog, izazov za građane Sarajeva, s obzirom da su kozmopolitizam i univerzalne vrijednosti mjera pripadajuće uloge glavnog grada, gdje su težnje usmjerena ka balansu sfera materije i duha. Grad po formi i po sadržaju prelama se kroz prizmu kvantiteta i kvaliteta, i naravno gdje lokalno ne može imati ekluzivan status, već nužno treba da je harmnonizirano u savremenim globalnim tendencijama. U tom kontekstu, Sarajevo ne stoji naspram dijelova BiH, već je glavni grad u funkciji predstavljanja i promocije svih dijelova države. Sarajevo ne može biti lijepo mjesto življenja ako ima funkciju kraj puta obmanjenih bh. građana – već samo ako je početak globalne promocije svih lokalnih zajednica cijele države Bosne i Hercegovine. Stoga je nezamislivo i neprihvatljivo da Sarajevo postane distrikt – koji je sam sebi cilj – već to je isključivo glavni grad, kakvih je diljem svijeta, bez posebnog statusa, integriran i teritorijom i funkcijom u društvenu zajednicu koju predstavlja i afirmira.
Oni koji ne vole državu BiH, a time i njen glavni grad, troše ogromnu energiju i sredstva da Sarajevo teritorijalno, funkcionalno i na svaki drugi način odvoje od države BiH a i njenih građana. Time bi mračnjaci postigli značajan uspjeh na puti uništenja države BiH i njenog brisanja sa karte Evrope i svijeta, a čime bi Bošnjaci ostali bez domovine i bili osuđeni na egzodus i sukcesivno biološko nestajanje.
Veoma je bitna podupirati trend da organizacije sa sjedištem u inostranstvu, sa bošnjačkim i bosanskohercegovačkim prefiksom, utemeljene na patriotskom konceptu, otvaraju svoja predstavništvo u glavnom gradu u cilju programske koordinacije sa maticom.
3. Konsolidacija bošnjačkih nacionalnih institucija – žila je kucavica bošnjačkoj bića i fokusna je tačka koja determiniše budućnost, a time i sudbinu, bošnjačkog naroda. Nije moguće da Bošnjaci – kao narod – izgrade adekvatan odnos sami prema sebi bez nacionalnih institucija, koje će se baviti materijom koja ih se tiče, po određenih pitanjima i u cijelini, utemeljenim na naučnim osnovama. Bošnjaci još uvijek znatno zaostaju za ostalim balkanskim narodima u odnosu na njegovanje, proučavanje i afirmisanje svoje kulturne baštine, naučne i prosvetiteljske misli, umjetničkih djela i stvaralaca, sportista, političara, vjerskih lidera, narodnih tribuna, historijskih ličnosti i događaja, humanističkih ideja i kreativnih potencijala. Svakom segmentu kulturno-historijskog naslijeđa, društvenih i prirodnih resursa, neophodno je pristupiti na adekvatan način i proučavati po efikasnim naučnim standardima – na osnovu čega će se doći do relevantnih pokazatelja bošnjačkih kapaciteta i potencijala. Neozbiljno je da jedan narod koji se diči svojim višemilenijumskim postojanjem nema naučne enciklopedije i etnološke leksikone kojima će se verifikovati bošnjačko civilizacijsko naslijeđe.
Osnivanje i funkcionisanje nacionalnih institucija relevantan je pokazatelj samosvijesti svakog naroda – tako da se Bošnjaci uslijed turbolentnih historijskih dešavanja još uvijek nalaze na brisanom prostoru epohalnih izazova kada je u pitanju odnos samih prema sebi. Bošnjački lideri su ti koji trebaju kontinuirano ukazivati i isticati nužnu potrebu za konsolidaciju bošnjačkih etničkih/nacionalnih institucija.
4. Jedinstvena globalna koordinacija bošnjaka (npr. Bošnjačka konferencija): „Pitanje bošnjačkog organizovanja i javnog djelovanja“ je pitanje od fundamentalnog značaja za Bošnjake. Logično da Bošnjaci ne mogu biti efikasni ni po jednom pitanju ako svaki njihov angažman brzo propada iz organizacionih razloga. Bošnjaci treba da imaju svijest o ulozi i značaju „pitanja bošnjačkog organizovanja i javnog djelovanja“. Kontra produktivno je da Bošnjaci već decenijama troše ogromnu energiju i resurse držeći u fokusu globalna pitanja na koja ne mogu bitno uticati – pored katostrofalnih rezultata na lokalnom nivou, a na šta se može realno i konkretno uticati. Takođe, iracionalno je postojanje nebrojenih malih udruženja u domovini i dijaspori a koja su uglavnom skromnog programskog dometa, a da se ne analiziraju uzroci zašto Bošnjaci nisu uspješni u stvaranju efikasnih saveza i asocijacija manjih udruženja, u cilju zajedničkog djelovanja na bliskim i srodnim programskim ciljevima?
Dakle, stvaranjem efikasnih modaliteta organizovanja na lokalnom nivou Bošnjaci bi stvorili realne pretpostavne za efikasno uvezivanje i djelovanje na globalnom nivou. Veoma mali broj je bošnjačkih, kao i bosanskohercegovačkih, organizacija koje su uspjele da ostvare kontinuitet i programsku nadogradnju u skladu sa potrebama duha vremena, te održe progresivni korak u svom javnom djelovanju. Političke, sportske, kulturne i humanitarne organizacije, a isto tako i poslovni i javni subjekti, u kojima su Bošnjaci nosioci organizacione strukture – prepuni su afera, trvenja, zloupotreba nadređenih nad podređenim, poslodavaca u odnosu na radnike, a otkrivene su i brojne afere u kojima su dokazane nezakonite radnje. Dakle, bolna je spoznaja da su u dijaspori i domovini uočena, prepoznata i dokazana brojna zlodjela i nepravde koja su Bošnjaci nanijeli jedni drugima.
Dakle, bez međusobnog uvažavanja nema osnove za planiranje zajedničkog prosperiteta. A Bošnjak treba da bude na pomoći drugom Bošnjaku – ako želim uspjeh sebi i drugima, Bošnjacima u domovini i dijaspori, bosanskohercegovčkom društvu i državi Bosni i Hercegovini. Dakle, međubošnjački respekt je jedan od temeljnih stubova bošnjačkog prosperiteta.
5. Afirmacija principi i kriteriji koji omogućavaju općedruštveni prosperitet Bošnjaka:
Limitirajući uspjeh bošnjačkih organizacija, kao i onih čiji rad kreiraju Bošnjaci, utemeljuje se na neafirmativnim principima i kriterijima po kojima iste se zasnivaju i funkcionišu. Svjedoci smo da su rijetke organizacije kojima rukovode Bošnjaci – svih djelatnosti i profila, u matici i dijaspori – a koje uspjevaju da se uzdignu iznada nepotizma, elitizma, zanemarivanja struke, kao manipulacije u pogledu radničkih prava, te sklonosti ka izgiravanjem zakonskih regulativa. Dakle, svjedoci smo da su pod bošnjačkim nesavjesnim rukovodstvom mnoge firme i organizacije uništene u miru, iako su sačuvane od ratnih razaranja, te su postale noćna mora, svakodnevna patnja i mučeničke tamnice za hiljade Bošnjaka kojima je život postao pakao jer su ostali bez posla i mogućnosti da od svoga rada izdržavaju svoje porodice. To je DNO MORALA, radnja za svaku osudu – jer su na muci svojih sunarodnika stekli abnormalno bogatsto, koje nikada ne bi stekli poštenim radom, već samo putem prezrenih manipulacija, uz šta redovno se vežu kriminalne radnje, koje se u pravilu u dejtonskoj BiH nesankcionišu, uslijed korumpiranosti i neefikasnosti pravodusnih organa.
Dakle, Bošnjaci trebaju da smognu moralne snage i sebe pogledaju u oči i svjedoče istinu – jer na to ih obavezuje časna tradicija. Bošnjak ne trebao eskploatisati Bošnjaka. Bošnjak kao predstavnik svoga naroda ne bi trebao manipulisati Bošnjacima koji su ga birali i omogućili mu da uživa privilegije. Bošnjaci ne bi trebali da se udružuju da bi izrabljivali svoje sunarodnike. To je haram za vjernike, a kriminal za građane. Haram priskrbljuju nemoralne osobe, a kriminal provode silnici. Bošnjacima ne bi trebalo da su uzor haramlije i kriminalci – a koji nužno svjedoče lažno – već treba da su im uzor principijelne i istinoljubive osobe, koje su požrtvovane za svoje sunarodnike i bezuslovno svjedoče istinu.
Bošnjaci trebaju biti svjesni kao kolektiv da ih veže osjećaj zajedniče sudbine, ma gdje bili – i da je laž-laž, a istina-istina, ma šta činili. Znači, ako Bošnjaci ne afirmišu principe i kriterije na osnovama ljudskih vrlina, humanizma, istinoljubivosti i nauke, a na čemu treba da počivaju organizacije – zabluda je očekivati efikasno djelovanje Bošnjaka u javnom prostoru, a što vodi slabljenju uticaja na društvo i državu u kojoj žive, tj. postaće marginalni u svojoj domovini Bosni i Hercegovini.
Isto tako Bošnjaci kao kolektiv trebaju poduzeti ozbiljnu aktivnost u zaustavljanju trendu opadanja moći i uticaja Bošnjaka na donošenje ključnih odluka u njihovoj domovini – jer kada uticaj postane dovoljno slab biti će to jasan znak njihovim neprijateljima da im ukinu sva prava, zguraju ih u geto i državu im izbrišu sa karte svijeta. Jasno je da bez moralnih osnova nema efikasne organizacije, a da bez efikasnog javnog organizovanog djelovanja nije moguće sačuvati državu. To je zakonitost koja se mjerodavna, samo je pitanje da li će biti dovoljno vremena da to Bošnjaci kao kolektiv spoznaju i praktično primjene za svoju dobrobit – opstanak i prosporitet.
6. Usvajanje i poštovanje uzoritih međunarodnih demokratskih principa društvene prakse.
Bošnjaci ne bi trebali deklerativno pristupati ugradnji uzoritih demokratskih principa u svoj modalitet praktičnog društvenog djelovanja jer će neminovno doći u koliziji u pogledu međunarodne demokratske prakse, a što će se u značajnoj mjeri odraziti na odnose unutar države. Moglo bi se reći da su država BiH i njeno građani taoci neprincipijelne demokratske prakse, a što je pogodno tlo za korupciju i kriminal. Bošnjačke stranke u BiH ne mogu se pohvaliti borbom protiv korupcije, kriminala i vanistitucionalnog djelovanja, a nema ni ozbiljnih analiza koje bi decidno pokazali koliko Bošnjaci neodgovornom javnom i političkom praksom sami generiraju korupciju i kriminal, tj. svjesno tolerišu u svom okruženju društvene pošasti koje uništavaju zdravo društveno tkivo.
Dakle, pred Bošnjacima kao kolektivu, stoje brojni demokratski izazovi iz kojih je dosadašnja dvoipodecenijska praksa producirala niz uspjeha na koje mogu biti ponosni, ali i neuspjeha koji dugoročno mogu biti kobni i za narod i za državu. Pored toga što se diče što su stanovnici svoje domovine, trebaju podići kolektivnu svijest o građanskoj odgovornosti i državotvornosti.
Znameniti Bošnjaci koji su ostavili značajan trag u vremenu tokom javnog, društvenog i političkog angažmana:
– Alija Đerzelez je epski narodni heroj Bošnjaka. Usmena ostavština Bošnjaka nije dovoljno istažena, niti naučno verifikovana, a do danas je pronađeno oko 40 epova o Đerzelezovim podvizima. Alija Đerzelez je jedinstven epki lik koji je prisutan u usmenom predanju i kod drugih balkanskih naroda. Prema tradiciji, sakriven u pećini u planini, u stoljetnom snu, i njegov spasilački dolazak se očekuje u odsudnom trenutku za njegov narod. Epski lik je oblikovan na temelju legendi i stvarnosti, između ostalog i na osnovu historijske ličnosti Gurz Ilyas, rodom iz Janje, a koji vodi porijeklo iz Mađarske. Kao godina njegove pogibije uzima se 1491.godina, i to, prema jednoj verziji tokom borbi oko tvrđave Sokol na Plivi, i prema drugoj, nedaleko od te tvrđave, u polju današnjeg sela Gerzovo.
Prema predanju, Alija Đerzelez je bio izuzetno pobožan i klanjao je obavezno, a pogotovo prije boja. Priča kaže da su neprijatelji na razne načine pokušavali da ga pogube, a onda su od neke babe čuli da se Alija može ubiti samo na namazu, pošto je on obavljao namaz u takvoj skrušenosti da ga ni strah da će izgubiti život ne bi omeo u tome. Neprijatelji su mu, dok je bio na namazu, odsjekli glavu. Pečevi piše da je ban Derenčin odsječenu glavu poklonio ugarskom kralju, koji je naredio da se ova ukopa na Budimskom brdu, koje je od tada pozvano Gerzelez brdo. Na tom brdu je u Đerzelezovu slavu, koji se istekao pri zauzeću Budima, sultan Sulejman podigao tekiju.
Alija Đerđelez je jedno od najslavnijih bošnjačkih imena – a takođe, i lik i ličnost za koje se veže ponos i čast, viteštvo i pravda – te na simboličkoj razini simbolizira Bosnu i Bošnjake. S toga, kroz turbolentnu historiju na ovim prostorima, nikada nisu slabile tendencije da se njegovo ime okalja, njegov lik zamrači, njegova ličnost kompromituje – a sve u cilju nanošenja štete Bosni i Bošnjacima.
– Mula Mustafa Bašeskija–Ševki rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Isluženi janičar (Bašeskija) Mula Mustafa, čiji je pjesnički pseudonim Šefki, sin Ahmedov, a unuk Kodri-hodže, jedna je od najinteresantnijih figura u povijesti Sarajeva za cijelog trajanja turskog gospodarstva u Bosni i Hercegovini. O ljetopiscu Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom Ljetopisu.
Početno obrazovanje dobio je u mektebu, istističići se među svojim vršnjacima afinitetom prema učenju. Bašeskija je bio prosječno obrazovan čovjek koji je znanje sticao upornim radom, a ne putem redovnog školovanja. Kao čovjek iz siromašne porodice teško se probijao kroz život, izdržavajući brojnu porodicu. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije, hadži-Muhameda, izučava misticizam (tesavvuf) i stupa u derviški red Kaderija. Obavljao je niz vjerskih dužnosti u sarajevskim đamijama, a i van Sarajeva. Radio je i pisarske poslova u iznajmljenom malom dućanu u Mudželitima pod Sahat-kulom. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana i drugo.
Godine 1756., dakle u svojoj 25. godini počinje da vodi ljetopis i bilježi događaje, uglavnom sarajevske, do 1804/5. godine, kada ga je bolest savladala. Zadatak i smisao svog hroničarskog posla istako je u izreci po kojoj je ostao upamćen: “Sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje”. Bašeskijin mezar i pored mnogih nastojanje nije pronađen do današnjeg dana. Pretpostavlja se da je sahranjen u mezarluku Mimar-Sinanove mahale, gdje je i bio nastanjen.
– Arif-beg Rizvanbegović-Stočević rođen je u Stocu 1839. godine, a umro je u Istanbulu 1903. godine. U turskoj kniževnosti poznat je kao Hersekli Arif Hikmet. Sin je Zulfikari Nazif-paše, unuk glasovitog vezira Ali-paše Rizvanbegovića, a bratic Rifat-bega i pjesnikinje Habibe Stočević -Rizvanbegović. Poslije pohoda zloglasnog Omer-paše Latasa, preselio se s porodicom u Sarajevo, a zatim otišao u Istanbul, gdje se posvćuje nauci. Bio je predsjednik suda u Bursi, a potom u Bitolju, Janji, Kastamuniji i Adani. Godine 1896. premješten je u Istanbul. Bio je savjenik u vrhovnom sudu.
Iako daleko od rodnog kraja, Arif Hikmet nikad nije zaboravio Hercegovinu o kojoj je s ljubavlju pjevao. U Istanbulu je osnovao “Društvo pjesnika” a kakav je ugled uživao najbolje svjedoči knjiga “Savršenost mudrosti” koju mu je posvetio Ibnulemin Mahmud Kemal-beg. Zbog svoje slobodoumnosti nikada nije dobio mjesto koje mu je, kvalitetom i znanjem, pripadalo. U zrelijim godinama, pridružio se kadirijskom derviškom redu. Njegova poezija iz mladosti je izgubljena a pjesme iz zrelije faze koju su sačuvane ne čine potpun divan. Pored poezije napisao je i nekoliko filozofskih i pravnih rasprava.
– Safet Kafedžić (1910., Sarajevo – 1983.) objavio je nekoliko zapaženih stručnih priloga iz bosanskohercegovačke folkloristike. Autor teksto oko 300 pjesama koje su konponovane i poslužile su kao tekstovi za sevdalinke, a koje su pjevali broji znametiti interpretatori sehvaha. Veliku popularnost postigle je njegova pjesma “Kraj pendžera Jusuf stari” za koju je muzičku podlogu napisao Ismet Alajbegović Šerbo, u interpretaciji Zaima Imamovića. Među klasicima sevdaha su i njegove pjesme: „Sinoć sam ti“, „Safo“ i „Oči moje kletvom bih vas kleo“.
Geteborg, 7.10.2016. god.
bosnjaci.net
