On je bio italijanski ratni zarobljenik, ona ukrajinska prinudna radnica. Zaljubili su se jedno u drugo do ušiju, ali kada je nakon oslobođenja 1945. ona poslata u Ukrajinu, njemu nije bilo dozvoljeno da krene za njom…
Ako postoji mjesto na kugli zemaljskoj u kojoj je ljubav bila nisko cijenjena i “posljednja rupa na svirali”, onda je to bio njemački koncentracioni logor (bilo koji) tokom paklenog Drugog svjetskog rata u kome je život izgubio svaku vrijednost a jedina emocija koja se poštovala bio patriotizam.
Ipak, čak i u takvim uslovima, ovo najplemenitije od svih osjećanja uspijevalo je da se probije kroz olovne oblake najvećeg globalnog konflikta u istoriji: najbolji primjer za to su Luiđi Peduto i Mokrin Juržuk. Oni su se 1944. godine našli zajedno u jednom austrijskom radnom logoru u blizini gradića Sankt Pelten, na sjeveroistoku alpske republike.
On je bio italijanski ratni zarobljenik, ona ukrajinska prinudna radnica (čitajte: robinja) sa mladom ćerkom rođenom u tom paklu.
Ona je njemu donosila hranu, on njoj šio šešire i odjeću kako bi je zauzvrat impresionirao.
Zaljubili su se jedno u drugo do ušiju, ali kada je nakon oslobođenja 1945. ona poslata uUkrajinu, njemu nije bilo dozvoljeno da krene za njom. Ni obrnuto.
Decenije su prolazile kao dani. Peduto je postao finansijski radnik u Italiji, dok je Mokrina radila na kolektivnoj farmi u svojoj rodnoj Ukrajini. Oboje su se vjenčali sa drugim ljudima i dobili decusa njima, ali nikada nisu zaboravili svoju ljubav iz konc-logora.
Peduto nije mogao da putuje iza “gvozdene zavjese” u Sovjetski Savez, ali je sve vrijeme čuvao fotografiju i vlasi njene kose u malom medaljonu.
Spojila ih je ponovo moskovska TV emisiju, emitovana 2004. godine, a sada su dobili i svoju statuu u Kijevu, prestonici njene rodne grude, u blizini takozvanog “ljubavničkog mosta”.
– Kasno su se našli. Oboje imaju djecu, unuke i praunuke, i niko od njih sada ne želi da se seli u tuđinu – objašnjava Mokrinina unuka.
Ipak, nikad nije kasno, a ovaj slučaj jasno pokazuje da je ljubav jača od svih prepreka. I da ne vrijedi ono “daleko od očiju, daleko od srca”.
