Brat i sestra, Marko i Marijana Stanković djetinjstvo i dio mladosti proveli u četiri zida. Skrivala nas i na Ostrogu. Niko nije znao da postojimo. Vjerovali smo da nas štiti, ispričao je Marko.
Sestra i ja smo bili žrtve pretjerane ljubavi. Zatočenici majčine paranoje, djeca osuđena na kućnu robiju. Niko nije smio da zna da postojimo. Nismo išli u školu, zabranjeno nam je bilo da izlazimo na ulicu. Možda je ružno reći i srce mi se cijepa dok izgovaram ove riječi, ali tek kada je ona umrla, mi smo dobili priliku da upoznamo spoljni svijet.
Brat i sestra Marko i Marijana Stanković danas su odrasli ljudi. Marko ima 23, Marijana je dvije godine mlađa. Sudbina im je nametnula da djetinjstvo i ranu mladost potroše kao možda nijedno dijete na svijetu. Zarobljeni!
Njihova priča počinje kada je majka ostala jedini stub porodice. Bila je u poodmakloj trudnoći sa Marijanom kada je nju i djecu napustio suprug. Bio je to prvi udarac za cijelu porodicu.
– Drugi udarac uslijedio je poslije moje vakcinacije – priča Marko.
– Nije se primila, a ja sam se razbolio. Sa mojom bolešću i tatinim odlaskom, vjerovatno je počeo mamin patološki strah da nas može zadeseti i veće zlo. Njen odgovor je bio da nas sačuva među četiri zida. Kada o tome sada razmišljam, odgovor nalazim u njenoj pretjeranoj brizi i ljubavi, koja se graničila ili prešla u bolest. Nije mi lako kada ovo govorim, jer je mama bila naš jedini oslonac. I žrtva. A mi, nas dvoje, žrtve takvog njenog stanja. Dani u izolaciji koje im je nametnula majka trajali su do njene smrti – prije tri godine.
Tri godine već osvajaju slobodu, ali je zatočeništvo ostavilo ožiljke.Zatekli smo ih ispred Osnovne škole „Sveti Sava“ u Požarevcu. Zahvaljujući programu „Druga šansa“ pokušavaju da nadoknade izgubljeno obrazovanje. Za godinu dana sa svim peticama završili su četiri razreda. Ogromna povezenost, prisnost i zaštitnički odnos između njih dvoje provijava iz svake rečenice, iz svakog pogleda, dodira… Ne izbjegavaju da pričaju o danima zatočeništva:
– Majka nas je plašila pričama da će napolju da nas kidnapuje otac ili da će nas, ako budemo glasni, socijalni radnici ukrasti i zatvoriti… Govorila je da na svakom koraku vreba opasnost. I mi smo joj, naravno, vjerovali – priča Marijana.
– Jer kada je otac otišao ona je dala otkaz u trafici u kojoj je do tada radila – nadovezuje se Marko.
– Svakodnevno je stajala pored prozora u strahu da će neko doći da nas otme od nje. Daskama je pregradila i vrata i prozore da nas niko sa ulice ne bi vidio ili da se ne bismo usudili da izađemo. Ali, ako ne računamo to što smo živjeli izolovano, dane smo provodili kao normalna porodica puna ljubavi. Nas dvoje smo se igrali, ali uvijek u tišini da nas komšije ne bi čule, gledali smo televiziju, čitali novine…
Markovi i Marijanini baba i djeda su nekoliko puta prijavljivali socijalnim službama da su djeca zatočena, ali je njihova majka našla način da im doskoči i „sačuva“ djecu.
– Čim bi osjetila da će neko možda doći da se raspituje odvodila bi nas u napuštenu straćaru u romsku mahalu gdje bismo provodili neko vrijeme. Nekoliko puta nas je skrivala i na Ostrogu. Komšijama koji su se, takođe, raspitivali, lagala je da smo kod oca u Crnoj Gori. Zatvoreni u kući, izlovani od spoljneg svijeta, brat i sestra, radoznali kao i sva djeca, razvili su različite vještine.
Naučili da govore engleski, čitali su šta god im je padalo pod ruku… Marijana se od malena interesovala za umjetnost. Profesori kažu da je odličan strip crtač. Na desetine njenih radova izloženo je u prostorijama osnovne škole koju pohađa. A Marko je zaljubljen u tehničke nauke. Jedan mobilni telefon bio je njegov prozor u svijet. Telefon u čijem je imeniku, doduše, postojao samo jedan broj – majčin.
– Prije šest godina se zaposlila u mrtvačnici. Kupila nam je mobilni telefon – prisjeća se Marko.
– mene je ta spravica toliko zainteresovala da sam ja danima pokušavao da prokljuvim način na koji ona funckioniše. Godine su prolazile tako što je moja sestra u jednom uglu crtala, a ja u drugom čitao o savremenim IT tehnologijama.
Živjeli su tako ne sumnjajući u istinitost majčinih riječi. Zato se nikada nisu usudili da izađu napolje. Sve dok ona nije preminula 2010. godine.
– Mislio sam da će se svijet srušti. Bili smo preplašeni, nismo znali šta nas očekuje. Uplašeni od svijeta izvan četiri zida. Baba i djeda su ih uzeli pod svoje okrilje. Širom su otvorili vrata kuće, pustili ih napolje i upoznali sa – životom! –
Niko za nas nije znao da postojimo. Imali smo dokument da smo rođeni i ništa osim toga. U policiji nam nisu vjerovali. Morali smo da dovedemo svjedoke da potvrde naš identitet.
I onda polako, svaki novi dan bio je izazov. Mnogo su propustili, ali se ne plaše budućnosti.
– Korak po korak počeli smo da se upoznajemo sa okolinom. Upoznali smo komšije, počeli da izlazimo, da se družimo sa drugom djecom. Marijana je našla momka sa kojim je u vezi skoro tri godine. Marko se ozbiljno bavi informatikom.
– Obožavam život, obožavam ljude. Ujutru jedva čekam da se probudim. meni je doživaljaj samo da šetam ulicom, ili, neopisiv je osjećaj kada idem u školu. Za neke ljude su to male stvari, ali meni je sve, nekako, novo i zbog toga uživam u svakom danu – kaže Marko.
Bez obzira na ono šta su proživjeli, za majku i jedno i drugo imaju puno razumijevanje. Oboje kažu:
– Previše nas je voljela, ali znamo da to nije dovoljno opravdanje za njene postupke.
Marko sanja kompjuter na dar
Marko je zaljubljen u kompjutere, ali nema novca da sebi priušti jedan. Kada smo mu spomenuli da će se poslije ovog teksta možda javiti čitaoci sa željom da mu kupe računar, njegove se oči širom otvoriše. Počeo je da zamuckuje:
– To bi za mene bio najleši dan
Direktor škole: Marko i Marijana su veoma talentovana djeca
Marijana i Marko su rijetko talentovana djeca koju sve zanima – kaže direktor u OŠ „Sveti Sava“ Margareta Sekulović.
– Oboje imaju sve petice. Marijana je izuzetno talentovana za slikanje, i ako nastavi da radi mislim da joj se smiješi ozbiljna karijera
