Od početka tekuće kalendarske godine – evo već skoro dva i po mjeseca – svako malo slušamo vijesti o novim višemilionskim ulaganjima neke od arapskih i islamskih zemalja u Srbiju i Hrvatsku. Čas šeikovi iz Emirata kupuju i zakupljuju njive, ravnice i lovišta po Karađorđevu, čas u blizini aerodroma Nikola Teska grade fabriku čipova vrijednu 30-tak miliona dolara. Isto tako, slušamo i vijesti o prodaji srbijanskih raketa Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Skoro istovremeno, osluhnemo li vijesti iz Hrvatske ili zavirimo u hrvatski tisak, saznajemo da predsjednik Ivo Josipović svako malo napravi izlet u Katar i još po neku arapsku zemlju s namjerom da prezentira investicijske projekte i privuče, ni manje ni više, skoro milijardu nekih para; dolara, eura – pa i kuna – sasvim svejedno. Riječ “milijarda” nije jednostavno ni izreće a da se ne zatresu čekići i nakovnji – ili šta već – u ušima čovjeka koji radi za crkavicu od 400-njak konvertibilnih maraka. Ako je već sretnik da radi. Kakvo je stanje u BiH, uskoro će biti i nezaposlenih koji ljubomore svojim kolegama koji su nezaposleni kao i oni, ali su bar na birou pa imaju barem besplatnu zdravstvenu zaštitu.
U posjeti Beogradu je boravio šeik Muhamed bin Zajed el- Nahjana, princ prijestolonasljednik Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), koji je najavio milionska ulaganja u poljoprivredu, infrastrukturu i tehnologiju u Srbiji. Predugovor je ekspresno potpisan, i to za kupovinu osam poljoprivrednih kombinata te unajmljivanje bivšeg Titovog lovišta Karađorđevo.
Ministar finansija i privrede Mlađan Dinkić, u ime Vlade Srbije, potpisao je u Abu Dabiju sa kompanijom „Al Dahra” predugovor o investicijama u poljoprivredi između Republike Srbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, saopšteno je iz Ministarstva finansija i privrede. Vrijednost investicije je 200 miliona eura.
Jedan od najvećih svjetskih investicijskih holdinga, emiratska Mubadala, najavila je ulaganje 30 miliona dolara u izgradnju fabrike čipova u Srbiji, a već se uveliko priča da će uposlenici u toj fabrici zarađivati i do deset hiljada eura.
Jutarnji list je prije par mjeseci objavio da je Hamad Bin Khalifa Al-Thani, katarski emir i šef jedne od najbogatijih zemalja svijeta, ponovno zainteresiran za investiranje u Hrvatsku.
Ima tu, naravno, još mnogo arapskih i islamskih država koje su zainteresirane za ulaganje u Srbiju, Hrvatsku i druge bivšejugoslovenske republike. Bilo bi nepošteno reći da neke od arapskih investicijskih kompanija ne bi bile zainteresirane i za ulaganje u BiH. Ali, da bi njihov novac stigao do bh prostora, treba najprije shvatiti nekoliko činjenica.
Prva činjenica je da bosanskohercegovački političari, ministri i direktori kojekakvih razvojnih banki, agencija za strane investicije, odjela u ministarstvima ekonomije i vanjske trgovine, entitetskih i kantonalnih direkcija i agencija… moraju shvatiti da u biznisu nema emocija; pogotovo kod investicijskih holdinga sa sjedištem u nekoj arapskoj ili islamskoj državi. Nema tu šuplje priče o tome da je sevap ulagati u BiH i pomagati muslimanima, jer u njihovim investicijskim glavama nema mjesta za sevap. Arapski i islamski investitori su davno prevazišli priče o sevapu u biznisu. Zato su i uspjeli igraditi globalno poželjne investicijske holdinge. Misle oni i na sevap. Naravno. Ali, na mjestu za sevap. Drugim riječima, nisu oni neskloni pomagati humanitarne projekte. Ali, humanitarne akcije ne vežu za svoje biznise i investicijska ulaganja.
Druga činjenica je da investitorima treba prilagoditi zakonske regulative. Naravno, ako se žele privući investitori. Koji normalan investitor bi ulagao u zemlju gdje na osnovu raznih poreza, prireza i odreza 75% profita uzima država?
Treća činjenica se odnosi na sigurnost. Nema tog investitora koji bi ozbiljnu lovu – ne milion ili dva u nečiju prvatnu proizvodnju jaja – uložio u državi gdje nema sigurnosti, a pogotovo gdje se neprestano piše protiv brada, gaća i sličnih tema. Nema tog arapskog milijardera koji bi uložio živu lovu u zemlju gdje već godinama traje svojevrsni sigurnosno-medijski linč na sve one koji pokušaju sarađivati s arapskim državama. Nema tog arapskog milijardera koji bi rizikovao da bude lišen slobode čim kroči na teritorij zemlje u koju bi da investira, a koja bi ga samo zbog izgleda hapsila i optuživala za saradnju s al Kaidom.
Četvrta, ali i nimalo manje bitna činjenica, odnosi se na projekte. Investicijski holdinzi u arapskim i islamskim zemljama biraju gdje će ulagati i gdje će ostvariti najbolji profit. Da bi ih se privuklo da ulažu u BiH mora im se ponuditi na desetine velikih projekata uz jasno obrazloženje, studije izvodivosti i procjenu profita. Bukvalno ih se mora nagovoriti da ulažu. Ali, argumentima. Drugim riječima, u projekte koje bi nadležni trebali ponuditi arapskim i islamskim inestitorima treba nešto para i uložiti. Nema tu priče o našim patnjama. Takva priča, jednostavno, ne prolazi.
E sad, nakon svega navedenog, ostaje samo nekoliko pitanja: Šta rade nadležni organi i njihovi direktori na promociji investicijskih projekata? Šta radi bh diplomatija u državama poznatim po svojim investicijskim holdinzima? Da li svi oni koji su masno plaćeni za privlačenje stranih investicija uopšte rade išta iz opisa vlastitoga posla ili samo slušaju naredbe svojih stranačkih šefova koji se proganjanjem duhova nastoje umiliti ambasadorima zapadnih država u BiH čije države vrlo vješto privlače arapske i islamske investicijske novce; baš kao i naši susjedi?
