U ljeto 2016, dva politička zemljotresa potresla su Evropsku uniju i Tursku u mjesec dana razmaka. Velika Britanija je 23. juna izglasala da napusti EU, pokrenuvši veliku krizu unutar unije. Manje od mjesec dana kasnije, 15. jula, teroristička organizacija FETO, koja se infiltrirala u tursku državu i vojsku, pokušala je zbaciti tursku demokratski izabranu vladu. Iako je državni udar propao, imao je značajan utjecaj na političku scenu Turske i na državne institucije.
Kako su se i EU i Turska suočili sa ozbiljnim političkim krizama, odnosi su se dodatno pogoršali. Slab odgovor Evropske unije na pokušaj državnog udara pod vodstvom FETO-a i njihova nevoljkost da prošire punu političku podršku turskoj vladi povećali su već postojeće tenzije.
Prije ljeta 2016, Ankara i Brisel već su imali ozbiljna neslaganja u nizu tačaka, uključujući kurdsko pitanje, demokratske reforme i način na koji je turski sigurnosni aparat postupio spram antivladinih protesta 2013.
Dvije godine su prošle od tog ljeta punog događaja i sada je vrijeme da EU i Turska pritisnu dugme za restart. Posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Njemačkoj prošle sedmice dobar je prvi korak u tom smjeru.
Turski predsjednik je opisao svoju posjetu kao „uspjeh“, dok je njegov njemački kolega Frank-Walter Steinmeier, bio manje optimističan rekavši: „Ova posjeta nije izraz normalizacije – mi smo daleko od tog – ali bi mogao biti početak.“
Razlozi za skepticizam
Osvrnuvši se na protekle dvije godine, zaista postoji nekoliko razloga za skepticizam. Od 2016. desio se rastući broj političkih rasprava između ove dvije države.
Od prijedloga zakona o armenskom genocidu koji je usvojila njemačka skupština 2016, krize u zračnoj bazi Incirlik 2017, odobravanja azila za pojedince optužene da su dio pokušaja državnog udara 15. jula, navoda o špijunaži protiv imama povezanih sa Turskim direktoratom za vjerska pitanja, zabrane vođenja kampanje nametnute turskim političarima u Njemačkoj, Erdoganove oštre kritike postupka njemačkog političkog vodstva koje je koristilo nacističku analogiju pred turski ustavni referendum 2017, sve do zatvaranja njemačko-turskog novinara Deniza Yucela i do tog da je Njemačka ugostila članove pokreta FETO i Radničke partije Kurdistana (PKK), koju Turska smatra terorističkom grupom – zaista se dosta tog dogodilo u protekle dvije godine.
Ali također postoji razlog za optimizam. Zapravo se u proteklih nekoliko mjeseci desila brza promjena u klimi odnosa između ove dvije države i općenitije između Evropske unije i Turske. Postoji jedan razlog za ovu spektakularnu promjenu: američki predsjednik Donald Trump.
Otkako je izabran na predsjedničku poziciju u novembru 2016, Trump je uradio mnogo da pokvari transatlantske odnose sa većinom EU lidera – posebno sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, koja pokazuje izravnu averziju prema njegovom stilu politike. Njegova administracija je uspjela pogoršati odnose i sa Turskom.
Drugim riječima, politike Trumpove Bijele kuće radikalno su povećale želju u Briselu i Ankari za približavanje u vezi vanjske politike, trgovine i sigurnosnih pitanja od najvećeg značaja.
Trumpovi napadi
Čak i prije nego što je postao predsjednik, Trump je obećao da će napasti NATO i to je i uradio. Napao je svoje NATO saveznike i optužio ih je da ne plaćaju dugove. To je ohrabrilo ostatak članica NATO-a da se ujedine u frontu protiv njegovih remetilačkih aktivnosti koje ugrožavaju budućnost ovog saveza.
Trump je također uzrokovao značajnu štetu američkim ekonomskim odnosima i sa EU i sa Turskom. Njegova odluka da nametne tarife na uvoz čelika i aluminija i njegove stalne prijetnje da će uvesti velike uvozne poreze na evropske automobile naljutile su Brisel, koji je već zabrinut zbog ekonomskog utjecaja odlaska Velike Britanije iz unije. Trumpova administracija je također nedavno ošamarila Tursku s nizom ekonomskih sankcija.
Dok bjesni trgovinski rat koji je Trump inicirao, ima smisla jedino da se EU i Turska drže zajedno. Turska je četvrto najveće izvozno tržište Evropske unije i peti najveći izvor uvoza; EU je nadaleko trgovinski partner Turske broj jedan. I ako postoji jedan aspekt odnosa koji je cvjetao tokom protekle dvije godine tenzija, bile su to ekonomske veze.
Osim tog, Trumpova odluka da se jednostrano povuče iz nuklearnog sporazuma sa Iranom i da nametne sankcije na izvoz nafte ove države dodatno je destabilizirala odnose SAD-a i EU. Evropske diplomate su pokušale spasiti sporazum, najnovija mjera koju su predložili je posebno finansijsko sredstvo koje će omogućiti kompanijama da zaobiđu američke sankcije. Turska je također među državama koje čuvaju odnos s Iranom, izjavivši da će se i sama suprotstaviti sankcijama.
Polje saradnje
Sigurnost je također još jedno veliko polje saradnje koje je zbližilo Ankaru i Brisel u proteklih nekoliko mjeseci. Erdogan je naporno radio da spriječi još jednu ofanzivu sirijskih vladinih snaga i Rusije u sjevernoj Siriji, što bi moglo proizvesti još jedan talas sirijskih izbjeglica koje su se zaputile prema turskoj granici i potencijalno Evropi. Turski predsjednik je pregovarao sa evropskim kolegama u potrazi za rješenjem za ovu krizu, iako je Trumpova administracija igrala stalnu remetilačku ulogu, podržavajući PKK u sjeveroistočnoj Siriji i ne uspijevajući da smisli jasan stav o budućem mirovnom procesu.
Dok se približava Evropskoj uniji, Turska je svjesna da će nakon Brexita njemačka politička težina unutar unije značajno porasti.
Ankari je sve jasnije da bolji odnosi sa EU moraju ići ne preko Brisela već preko Berlina. Iako i dalje imaju mnogo pitanja za razriješiti, danas se interesi Turske i Njemačke preklapaju više nego ikad.
Od migracione krize do trgovinskih ratova, od problema s Trumpom do sirijske krize, i od rastućeg populizma do islamofobije, ove dvije države trebaju jedna drugu da razriješe glavne izazove s kojima se suočavaju.
Najbolji interesi
U najboljem je interesu obiju država i Evropske unije kao cjeline, da traže jedinstvo u vrijeme sve veće globalne polarizacije, nesigurnosti i nestabilnosti koje su donijeli lideri kao što je Trump.
Važno je prisjetiti se da se 2018. navršava 100 godina od kraja Prvog svjetskog rata, koji je zbližio Tursku i Njemačku u bliskom savezu i koji je završio tursko-evropskim geopolitičkim rješenjem koje i danas utječe na njihove veze. Tursko čitanje historije proizvelo je popularnu izreku: „Proglašeni smo poraženim zbog poraza Njemačke.“
Danas se Turska opet kladi na blisku vezu s Njemačkom, ali ovaj put je Evropa drugačija, a takav je i svijet. Sistem kampova i osovina 20. stoljeća je zastario i ne bi trebao biti osnova našeg današnjeg čitanja geopolitike.
Moram priznati da Turska i Evropa imaju geografsku, demografsku i ekonomsku međusobnu ovisnost, kao i velike historijske i kulturne poveznice, koje će uvijek vući ovo dvoje zajedno, bez obzira na okolnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
