Danas se navršava 26 godina od stravičnog zločina koji su u Biljanima kod Ključa počinili pripadnici srpskih vojnih i policijskih snaga.
Masakr u Biljanima, u općini Ključ, dogodio se 10. jula 1992. Rijetki preživjeli čput spasa su tražili preko Grmeča na slobodne teritorije Petog korpusa. Kada su krajem rata snage Armije BiH oslobodile ovaj kraj, otkrivene su masovne grobnice na Laništu. Među stotinama, najstarija žrtva bio je Bećo Ćehić, koji je imao 85 godina, a najmlađa 4-mjesečna beba Amila Džaferagić, koja je u jami umrla stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke.
Napad na civilno stanovništvo u Biljanima bio je posljedica provođenja “uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima od 19. decembra 1991. godine.” To uputstvo donio je Glavni odbor SDS-a, a uključivalo je i naredbu Kriznog štaba SO Ključ od 27. i 28. maja 1992, koja je zabranjivala napuštanje Ključa ili ulazak građana sa drugih područja na područje te općine.
U ranim jutarnjim satima započeo je napad na selo, koji su predvodili 17. laka pješadijska brigada srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima Odjeljenja policije. Poslije ulaska u selo, srpske snage su u zaseoku Brkići naredili da civilno stanovništvo napusti kuće, a potom su odvojili žene i djecu. Muškarci su odvedeni u osnovnu školu u Biljanima, gdje su zatvoreni, a nakon toga izvođeni u grupama od pet od deset, te ubijeni.
Jedna grupa muškaraca je prvo mučena, a potom odvedena na lokalitet Lanište, gdje su ubistva nastavljena.
Na lokalitetima masovnih grobnica Lanište I i II, Crvena zemlja, te grobnici Biljani ekshumirano je 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Mešana i Jabukovaca, a u godinama koje su uslijedile redovno su pronalažena tijela ubijenih i u manjim i pojedinačnim grobnicama, u šumama ili napuštenim i spaljenim objektima.
