Nakon što je Predsjedništvo Sabora ove sedmice odbilo prijedlog SDP-ovog saborskog zastupnika Ranka Ostojića da Hrvatski sabor bude pokrovitelj obilježavanja 75. obljetnice bitke na Sutjesci, ova po mnogima ključna epizoda partizanskog pokreta još jednom je došla u fokus javnosti. Iako je prema dijelu povjesničara odbijanje fašističke ofanzive bila prekretnica za partizanski pokret i Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu, dok za druge predstavlja mit i partizanski poraz, obje strane su suglasne u tome kako su najveći obol u ovoj bitki prepunoj kontroverzi dali hrvatski pripadnici partizanskog pokreta, mahom Dalmatinci.
Naravno, teško je oteti se dojmu da je pokroviteljstvo nad ovim događajem odbijeno i radi “komunjarske” aure koju bitka na Sutjesci ima, a što u današnjem društvenom kontekstu nosi negativan publicitet. Stoga i ne iznenađuje da malo ko među političkom elitom Hrvatske s tim želi imati ikakve veze, uprkos činjenici da je od svih naroda nekadašnje Jugoslavije na Sutjesci poginulo najviše Hrvata. Naime, činjenica je da je od svih poginulih boraca, partizana i antifašista Hrvata bilo skoro pola, zbog čega bitku na Sutjesci često nazivaju “hrvatskom bitkom”. Slovenski povjesničar Viktor Kučan u knjizi “Borci Sutjeske” je iznio podatak koji pokazuje broj boraca po općinama u bivšoj Jugoslaviji, iz koje je vidljivo da su među partizanima na Sutjesci najbrojniji bili Dalmatinci, a Split i Šibenik jedini gradovi s četverocifrenim brojem boraca.
Za usporedbu, u Bitki na Sutjesci sudjelovalo je samo 67 Beograđana. Najviše je Dalmatinaca bilo i među poginulima, oko 3000, a najveće gubitke pretrpjela je Druga dalmatinska brigada, s 800 poginulih.
Zašto je na Sutjesci sudjelovalo toliko Dalmatinaca često je pitanje, a povjesničari imaju jednostavan odgovor – teror talijanskih fašista. Za sudjelovanje brojnih Hrvata u partizanskom pokretu ključna nije bila ideologija, već upravo Pavelićeva predaja Dalmacije u ruke Italije, a da je tomu tako, pokazuje i Kučanova “prozivka boraca sa Sutjeske”, u kojoj se navodi kako je među partizanima koji su se tada našli u okruženju, uključujući ranjene, bilo 6.610 članova Komunističke partije, dakle manje od trećine ukupnog broja. Kada pogledamo socijalni sastav onih koji su na strani partizanskog pokreta sudjelovali u Bitki na Sutjesci, a koji također popisuje Viktor Kučan, vidimo kako je tamo bilo najviše zemljoradnika, njih 13.695, 5165 radnika, 1572 đaka i 367 studenata. U znatno manjem broju prisutni su prosvjetni radnici, inženjeri, pravnici, književnici…, a među borcima je bilo i 10 svećenika.
Povjesničar Davor Marijan za Večernji list je prije par godina kazao kako je partizanski pokret od ljeta 1942. opstao isključivo zahvaljujući Dalmatincima. “Od ljeta 1942. pa do kraja rata komunistička elita opstala je zato što su ih hranili “dalmatinskim mesom”.
Ta slika nije toliko jasna kada se gleda popis brigada, no ako pogledate po divizijama na Sutjesci, dobit ćete puno “opakiju” sliku, koja obara tezu da su to uglavnom bili Srbi”, rekao je Marijan i dodao:
“Ljudi su bježali pred Talijanima, a Tito je, nakon greške s “klasnim ratom” na tromeđi Crne Gore, BiH i Srbije 1941., tokom koje je partizanski pokret spao na šačicu fanatika, kroz Dalmatince dobio “svježu krv”. Ti su ljudi imali razloga otići u rat, Talijan ih je otjerao u šumu, a komunisti su iskoristili sve to obećavajući im “brda i doline.”
S druge strane povjesničari bitku na Sutjesci smatraju jednim od najvećih promašaja, odnosno klaonicom u kojoj partizani nisu bili dorasli Nijemcima, te je pravo čudo da gubici nisu bili i veći. U tom smislu je bitka na Sutjesci mit, jer ona nije bila pobjeda partizana, što se često pokušavalo progurati kao teza, već jedan od najtežih poraza. Ključna bitka antifašističkog pokreta bila je zapravo bitka na Neretvi u kojoj su se partizani riješili najopasnijeg protivnika – četnika.
O Sutjesci većina ionako zapravo najviše zna iz filma “Sutjeska” u kojem je Tita glumio Richard Burton, koji je nakon toga postao rado viđen gost na Brijunima skupa sa suprugom Liz Taylor. To je bio film koji je trebao biti veći od “Bitke na Neretvi”, koji je do “Sutjeske” bio najspektakularniji partizanski film.
No, Veljko Bulajić, koji je režirao Neretvu, odbio je režirati film iako su mu nudili neograničeni budžet i sve što je tražio. Bulajić naime nije želio bitku predstaviti kao pobjedu, što je bila namjera partije, i ništa ga nije moglo nagovoriti da se prihvati režije Sutjeske.
Rediteljsku palicu na kraju je preuzeo Stipe Delić. Richard Burton i krema tadašnjeg jugoslavenskog glumišta izvrsno su odradili svoj posao, ali film je doživio debakl, nije prikazan nigdje izvan Jugoslavije uprkos tome što je na njega potrošeno više novca nego za “Bitku na Neretvi”.
