Ivana Peleh već šest mjeseci živi u Norveškoj, tačnije u Oslu, gdje je poslije fakulteta odlučila da potraži svoju sreću.
Iz Hrvatske je emigrirala, doduše, zbog ljubavi, a ne zbog ekonomskih i egzistencijalnih razloga.
Ovo su njena iskustva:
“Naš prvi susret s Oslom bio je početkom 2014. kad smo odlučili da proslavimo Novu godinu kod dječkovog brata. Godinu dana kasnije, dječko je odlučio da ostavi lošu poslovnu politiku u Zagrebu i započne život na sjeveru. Ja sam mu se pridružila u maju ove godine, kada sam diplomirala istoriju umjetnosti i italijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Italijanski se pokazao kao prednost prilikom pronalaska posla jer sam ubrzo nakon dolaska, ni manje od mjesec dana, dobila posao u italijanskom restoranu”, kaže.
Kaže kako posla uvijek ima, ali poznavanje jezika je prioritet ako želite da radite u struci.
“Norvežani, kao i svi drugi bilo gdje na svijetu, najprije zapošljavaju sunarodnike, potom ljude koji vladaju jezikom, a, tek onda nas, zbog čega sam naumila da što prije naučim jezik”, objašnjava.
Kakvi su Norvežani?
“Pitanje koji mi ljudi najčešće postavljaju – kakvi su Norvežani? Kažem im – svakakvi: visoki, niski, plavi, crni, lijepi, ružni, afričkog porekla, američkog, indijskog ili pakistanskog. Norveška je zaista multikulturalna zemlja, što se vidi na svakom koraku.
Ipak, ono što razlikuje Norvežane, recimo od Hrvata, to je što nemaju naviku da ostanu kod kuće ako je ružno vrijeme. Ovdje se ozbiljno shvata izreka: Nema lošeg vremena, samo loše odjeće. Naravno, mi s Mediterana reći ćemo da je to notorna glupost, ali ni kiša ni snijeg ni vjetar neće spriječiti Norvežane da izađu u prirodu, na neko pješačenje ili jednostavno napolje” kaže.
Na svom Fejsbuk profilu je postavila nekoliko fotografija kojima je opisala šta je naučila i uočila u prvih šest mjeseci boravka u Norveškoj.
“Norvežani, recimo, na interfonu ostavljaju samo imena ili nadimke, sva vrata i prozore otvaraju ka spolja, jer je veliki dio kuća izgrađen od drveta, što znači i češće požare, kuva se i grije na struju, a najčešći izvori električne energije su voda, vjetar i sunce.
Voda je besplatna i dolazi iz najvećeg obližnjeg jezera Maridalsvanet. Sve se plaća karticama, a minusa – nema!”, piše.
“Alkohol se prodaje u specijalizovanim državnim prodavnicama koje su radnim danom otvorene do 18, subotom do 15 sati, a nedjeljom su zatvorene. Hljeb je uglavnom crni, mesnice drže Turci, a otvorenih pijaca kakve mi poznajemo nema, jer bi se na prosječnoj temperaturi većina voća i povrća smrzla. Izuzetak je cvjetni trg leti na Stortorvetu. I još nešto – restorani nemaju dostavu svoje hrane, na način na koji smo to mi navikli, nego je sve organizovano preko firme koja je posrednik između vas i vaše klope.
Javni saobraćaj je fantastično usklađen i nema potrebe za korišćenjem privatnih automobila. Ono malo automobila što se i kreće po Oslu, redovno stane pješacima na zebri, a i u najvećoj gužvi i krkljancu ne čuje se mahnito i živčano trubljenje. Igre na sreću i klađenje kontroliše država, a sav profit uplaćuje se za kulturu i sport. Sve se plaća karticama” opisuje mlada Slavonka.
