Kad je prije nekoliko godina dobila poziv da s drugim bivšim logorašima tuži bh. entitet Republiku Srpsku i traži nadoknadu štete za sve što je preživjela u ratu, Alma (pravi identitet poznat redakciji) dala je 25 eura, koliko se tražilo za proces, ne očekujući da će dobiti ikakvu odštetu.
Međutim, nije ni sanjala da će jednog dana od nje tražiti da dodatno plati još gotovo 2.000 eura sudskih troškova kad je tužba odbijena zbog zastare, a zahtjev za odštetu odbačen.
Njena su primanja približno 250 eura, pa će joj najvjerovatnije mjesečno oduzimati određeni iznos od plaće. U slučaju da to ne pokrije sudske troškove, izvršitelji su joj već ušli u kuću i popisali sve što posjeduje kako bi mogli zaplijeniti imovinu i nadoknaditi sudske troškove.
“A ko će meni nadoknaditi moj uništeni život?”, pita se u očaju Alma, dodajući da je sve to podsjeća na ono što se dešavalo u ratu.
“Ulaženje u kuće, pljačkanje, odvođenje… Ponovo sada sve proživljavam, iznova i iznova.”
Alma je 1993. bila tri puta zarobljena. Drugi put je odvedena u logor, ali je ubrzo oslobođena. Kad su je treći put zarobili, pripadnici vojske RS-a silovali su je, nakon čega je ostala trudna.
“Pokušavali smo tada da pređemo na teritoriju gdje su bili naši, kako je selo po selo padalo. Ja sam 17 puta pokušavala i uspjela sam tek da pređem nakon šest mjeseci. Tada je bilo kasno da išta uradim i ubrzo sam rodila.”
Dijete je, nastavlja pričati, morala ostaviti nekoliko godina u domu jer ga nije bila u stanju izdržavati. Čim je, dodaje, ponovo izgradila neki život i našla mjesto gdje će živjeti, otišla je po njega.
“Taman se malo oporavim, stanem na noge, onda me nešto novo snađe. Da mi je da se jednom sve otkači od mene… Jer nemam više snage nakon toliko godina, ponovo sve proživljavam, bolesna sam, jedva i radim na poslu. Meni je moj život uništen, bitno mi je da sačuvam život svog djeteta koliko mogu.”
‘Pomislit će svijet da sam ja neki belaj napravila’
Alma, kaže, svaki dan živi u strahu. Auto ne smije ostaviti ispred kuće jer se boji da će ga neko uzeti. Strahuje i da će joj izvršitelji upasti usred noći u kuću i odnijeti stvari.
“Još će pomisliti narod ‘Boga pitaj šta je uradila’… Ne možeš ti sad ići od sela do sela i objašnjavati svijetu zbog čega je to. Pomislit će svijet da sam neki belaj napravila u firmi. Mi smo takav narod. I onda tako stalno strepim.”
Iz Udruženja građana “Vive žene” iz Tuzle, koje pruža psihološku podršku žrtvama rata, torture i nasilja, kažu da ovakve traume proživljavaju sve žrtve rata od kojih se traži da isplate sudske troškove.
Psihoterapeuti koji rade s njima naglašavaju da to kod njih dovodi do stanja apatije jer dobijaju poruku da ne postoji pravda i da se za nju ne vrijedi boriti, ali i do suicidalnosti i agresije prema drugima.
“To je za njih asocijacija na dodatni gubitak u nizu svih drugih koji su preživjeli. Prije dvije i po decenije preživjele su teška kršenja ljudskih prava, mnogobrojne gubitke, kako doma, tako i članova porodice, do boravka u logorima i silovanje. Traume nisu zaboravljene i ponovno povređivanje, ponižavanje može dovesti do pogoršanja njihovog fizičkog i mentalnog zdravlja s nesagledivim posljedicama. Mnoge žrtve žive u izolaciji i još nisu priznate niti je uzeta u obzir njihova patnja”, navode.
Međutim, dodaju, ako se uzme u obzir bh. društvo i odnosi koji vladaju na političkoj sceni, nepostojanje državnog zakona o žrtvama torture, manipulacija i neosjetljivost države na ovu problematiku, postavlja se pitanje na koji se način žrtve uopće mogu početi osjećati priznato i sigurno.
‘Dok se bavimo presudama, žrtve žive u strahu’
Adrijana Hanušić-Bećirović, viša pravna savjetnica TRIAL Internationala, organizacije koja pomaže žrtvama, smatra da bh. društvo nedovoljno tematizuje i poklanja pažnju takvim problemima te da je čak počelo tolerisati takve stvari.
“Dok se bavimo presudama Haškog tribunala i njihovim analizama, žrtve istovremeno imaju tako konkretne probleme koji im otežavaju svakodnevni život. Imamo situaciju da žena krije svoje pokretne stvari jer živi u stalnom strahu, svako jutro, svaku noć, svaki dan, i ona nikada ne zna da li će neko ući u njen dom i plijeniti joj imovinu, što je strašno za jednu žrtvu koja je već to sve jednom prošla u ratu, kada je policija ili vojska na taj način ulazila u stan ili kuću i oduzimala sve što joj je vrijedno, uključujući i život članova njene porodice.”
Problem naplate sudskih troškova, objašnjava, nastao je jer država Bosna i Hercegovina i njeni entiteti nisu osigurali zakonski okvir kojim se bi se uspostavio kolektivni administrativni mehanizam za isplatu nadoknade štete žrtvama kroz upravni postupak.
U nedostatku takvog mehanizma oni su bili prinuđeni pokrenuti sudske postupke kako bi tužili one entitete, ponekad i državu, koji su bili odgovorni za sve što su pretrpjeli u toku rata.
“Međutim, nakon velikih previranja i velikih pravnih nesigurnosti koje su stvorene neujednačenom sudskom praksom, gdje su vrhovni sudovi Federacije BiH i RS-a imali dijametralno suprotne stavove po pitanju primjene zastarnih rokova na ove tužbene zahtjeve za naknadu štete, na kraju je Ustavni sud Bosne i Hercegovine bio pozvan i on je utvrdio da se na ovakve tužbene zahtjeve treba primijeniti zastarni rok, što je u suprotnosti s međunarodnim standardima i postojećom, prethodnom, sudskom praksom u pogledu objektivne odgovornosti za naknadu štete. U takvoj situaciji žrtvama su i sudovi u Federaciji BiH počeli odbijati zahtjeve koje su podnijeli u okviru parničnih postupaka, koji su ranije bili usvajani unutar Federacije BiH, pošto su i pravosudni organi FBiH bili obavezni da primjenjuju stavove Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.”
Zbog ovakvog odnosa prema žrtvama, objašnjava Hanušić-Bećirović, TRIAL International pokrenuo je organizacije civilnog društva da se u javnosti adresira konkretan problem žrtava, odnosno sudskih troškova i pozovu predstavnici vlasti, institucije ombudsmana, mediji i međunarodne i druge organizacije koje mogu utjecati na donošenje odluka, kako bi svako u svom segmentu uradio koliko je moguće da se usvoji ili promijeni zakonodavstvo kojim bi se ovi građani oslobodili dugova prema entitetima ili državi.
Zakon o pravima žrtava torture u BiH još nije usvojen
Maja Gasal-Vražalica, zastupnica Demokratske fronte u Parlamentu Bosne i Hercegovine, kaže da će se uskoro pred zastupnicima naći Nacrt Zakona o pravima žrtava torture.
“Međutim, u svjetlu onoga čemu svakodnevno svjedočimo, a što je na površinu isplivalo u kontekstu presuda Haškog tribunala, malo nam ostaje entuzijazma da će ovakav Nacrt Zakona dobiti potrebnu većinu u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.”
Kako kaže Gasal-Vražalica, taj nacrt vjerovatno je minimum konsenzusa ili kompromisa koji se mogao postići u sadašnjoj političkoj koaliciji.
Zakon o pravima žrtava torture u Bosni i Hercegovini prvi je put ušao u parlamentarnu proceduru 2014. godine. Tada je odbijen jer ga zastupnici iz RS-a nisu podržali.
Zakon bi, između ostalog, regulisao i odštetu za žrtve shodno ekonomskoj moći države.
“Minimum što je država mogla učiniti za žrtve torture jest da im osigura pravo na obeštećenje. To pravo proizlazi i iz brojnih međunarodnih konvencija, čiji je Bosna i Hercegovina potpisnik. Žrtve torture nemaju reguliran status i jednak pristup pravdi, a mnoge od njih žive i na ivici siromaštva”, kaže Gasal-Vražalica.
Alma se zbog ovog problema obratila i Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali, kaže, ne očekuje da će to išta promijeniti, jer ni druge žrtve nisu dobile takve slučajeve na tom sudu.
“Znam da RS niko neće natjerati da meni isplati odštetu, ali ne treba mi ništa, samo da me puste da živim nakon 25 godina. Trebala sam i ja pobjeći kada je sve to počelo, kada je počeo narod bježati, sve mislim: ‘Neće to biti tako’. Nisam nikad mogla pomisliti da jedan um čovjeka to može smisliti. Ali, sad mi je bitno da sam ostala koliko-toliko zdrava da mogu zaraditi za komad hljeba da ne idem od vrata do vrata i prosim.”
