Bošnjačka povijest je isprepletana previranjima unutar i izvan granica matičnih prostora Bošnjaka, koje su sa istim imale uzročno-posljedičnu vezu, te skretale tok sudbine ovog staroevropskog naroda. Prva velika stradanja Bošnjaci su doživjeli od sredine i kraja XVII vijeka, te u XVIII, XIX, i na koncu, XX vijek je počeo i završio se stradanjem tog naroda. Kobne okolnosti sa sredine XIX vijeka, masovna stradanja i protjerivanja Bošnjaka sa matičnih prostora, samo su išle u korak sa ispisivanjem velikog testamenta predaka svih bošnjačkih neprijatelja da isti uguše. Onoga trenutka kada su aneksirali i dočekali “na tacni” nespremnu državu Bosnu, neprijatelji su njenom narodu ukinuli institucije, jezik, izbrisali naciju, nametnuli nove okolnosti u kojima je jedna od najstarijih država Evrope trebala postati historijska činjenica čiji rodni list treba pretvoriti u pepeo. Dosta je bošnjački narod muka vidio, te obezglavljen lutao u balkanskim ratovima, pa i prvom i drugom, ginući za tuđe ideale, nadajući se da svoje živote polaže za civilizacijsku stvar. Možda i jeste, tako svjestan svoje historije, kada je za u vijekovima unazad prosipao svoje kosti od Persije do Beča, pa na frontovima beogradskih tvrđava i sve do neupitne odanosti antifašizmu, kada je stvarao Jugoslaviju, koja, historija će to posvjedočiti, nikada ne bi postojala da se ovaj narod nije odlučno priklonio borbi za njenim stvaranjem. Mogli bi da analiziramo sve moguće okonosti i uvjete nastanka svih kobnih događaja, da kunemo ili krivimo druge. Da bezgranično proklinjemo godine ukidanja bosanske autonomije, aneksije, ukidanja jezika, zabrane ili preimenovanja nacije, otkidanjima teritorija, te sve te godine kada smo se na popisima stanovništva mogli izjašnjavati kao lijevi, desni, ili kao “neopredijeljeni”. Skupo smo platili sva previranja, sve ratove, kako one koji su bili upereni protiv nas, kako one u koje smo ulazili u odsustvu mogućnosti, ili svijesti da se borimo za svoje interese, a ne za tuđe. Tako su Bošnjaci u svim kritičnim trenucima radili, bivstvovali i za svoje žrtve bili ili kažnjeni ili im se uzvraćalo nezahvalnošću. Zapravo, sve što su u trenucima kada se na njih gledalo kao bezličnu masu uradili, ne samo da nije nagrađeno, već je bilo i pogubno. Žrtva za sve interese osim svojih, bila je stvaranje sebe žrtvom. To je trajalo sve do presudnog časa, onog kada je buđenje moralo nastati, jer je posljednji testament svih neprijatelja Bošnjaka glasio: “Muslimanski (bošnjački) narod ide u netanak!”. Dobro je, Allahu Svevišnjem zahvala pripada. Nismo nestali! I ne samo to, povratili smo pravo na svoju bitnost. Nisu pocijepali Bosnu ni 1939., nisu ni 1992. godine. Ni sav taj licemjerni svijet koji je kao kamen gledao, vjerovao, a neki crni dio svijeta i vjerovao u crne prognoze o našem nestanku. No, Božija je uvijek posljednja.
Odsustvo bošnjaštva nas je skupo koštalo
Skupo nas je koštalo odsustvo institucija. Našega jezika. Našega imena. U konačnici, odsustvo naše svijesti bez ulaženja u to da li je to moralo tako ili nije. Bili smo najlojalnija braća Turcima, vječito zahvalni što su našu herezu pretočili u časni islam. Možda, ispunjeni nabojem islama, koji neuporedivo više duhovnosti i identitetske osjećanosti donosi od pripadanja bilo kojoj naciji, nijesmo baš shvaćali da i nacija sačinjava nukleus ličnog i kolektivnog identiteta, jer i među muslimanima postoje različite kulture, jezici, tradicije, pa samim tim i nacije ili narodi, koji u vremenu koje je tada nadolazilo, u sustavu kakav se stvarao na tlu Evrope, značio je ključnu odrednicu i konačna kretanja jedne bliske i spontane budućnosti. Čini se da su Bošnjaci u bar tri vijeka unazad dosta uspavali i prepustili, pa neka nam veliki dokaz tome bude pokret Husein-kapetana Gradaščevića koji je tada, negdje na polovici vidio kuda sve to vodi. Što se drugog i najdramatičnijeg perioda tiče, Bošnjaci su pola vijeka gradili Jugoslaviju, bili epicentrom komunizma i predodređeni za popunu asimilaciju, pa ni to nije bilo dovoljno da bi se i kao takvi sačuvali namjera da ni kao takvi ne postoje. Dakle, kada bi gledali sve periode odsustva borbe za svojei borbe za nešto tuđe, Bošnjaci su bivali kažnjeni, ili je pak njihova uloga bila obezvrijeđivana ili brisana.
U posljednjih četvrt vijeka praćeni svim epohalnim i spontanim organiziranjima Bošnjaka na prostorima bivše Jugoslavije, postavljeni su temelji trajnog rješenja njihovog trajnog egzistencionalnog i nacionalnog pitanja. Bošnjaci su silom prilika vraćali svoje ime, naciju, jezik, branili svoju državu i osnivali pojedine institucije nakon preko stotinu godina. Bošnjaci, kao i na početku ove najdramatičnije, ali sa druge strane i najsvjetlije četvrtine jednoga vijeka, moraju kao i tada, i sada bezpogovorno stati i susdjelovati kroz sve svoje naučne, obrazovne, političke i druge institucije u kojima će kvalitet svoga djelovanja i egzistenciju na svojim matičnim prostorima, ali i u emigraciji podizati na najviši mogući nivo, podvučenim slovom svoj historijskog postojanja, bitnosti i samobitnosti, a sve u cilju da najprije nikada ne budu životno ugroženi, pa zatim razvijene svijesti koja nikada neće dozvoliti da bude ugrožena.
Obaveza jednog Bošnjaka je da ističe svoje bošnjaštvo
Svaki Bošnjak mora glasno i jasno reći, a ponajprije znati i poštovati svoju historiju koju su pisali njegovi preci, a ne drugi, za korist drugoga. Svaki Bošnjak mora nametnuti drugome da ga poštuje sa nultom granicom tolerancije prema nametanju historije i uloge Bošnjaka u njihovoj povijesti. Svaki Bošnjak, mora biti Bošnjakom i takvim se predstavljati na svakom koraku i u svakoj sredini, bez obzira bila ona većinska ili nanjinski bošnjačka. Svaki Bošnjak, sada kada skoro da na svim teritorijama na kojima ima utjecaja da kreira svoju sudbinu, mora svoj jezik čuvati, kako formalno, tako i neformalno – kako izjašnjavanjem da se njime služi, tako i očuvanjem istoga i govorom svojih predaka. Svaki Bošnjak, a ne bi se time razlikovao od svojih susjeda, mora imati vlastiti pogled na događaje sa nultom granicom tolerancije u nastojanjima drugih da nasjedne ili mu se nametne iskrivljena slika o njegovom narodu, njegovom nastanku, porijeklu i osnovanosti za trenutnim postijanjem. Svaki Bošnjak mora učestvovati u političkom životu svoga naroda, na način da pripada onim redovima koji najprije u svom djelovanju zastupaju očuvanje, nejgovanje i afirmaciju najvažnijih identitetskih nacionalnih vrijednosti. Svaki Bošnjak, bez obzira na društveni status, ulogu ili kakvu drugu odrednicu, mora imati na umu da je bošnjaštvo temelj identiteta opstanka, kako njega kao jedinke, tako i kolektiviteta. Samo takve svijesti, svaki Bošnjak, kao jedinka, a cijeli narod u cjelini, može izbjeći iskušenja koja su nametana stoljećima unazad.
Poštuj sebe da bi te drugi poštovali
Niko ne poštuje onoga ko sam sebe ne poštuje. Niko ne prepoznaje onoga ko sam sebe nije prepoznao. Zato, poštujmo i prepoznajmo sebe trajno, kako bi trajno izbjegli sve drame iz prošlosti i kao jaki i nacionalno svjesni, krenuli putem razvoja i ponude naših vrijednosti na prihvatanje drugima u odsustvu vrijednosti kojima svjedoči jedna nova epoha. Mi se, na kraju, imamo čime ponositi i šta za ponuditi.
Autor: Dženis Šaćirović
Autor je glavni i odgovorni urednik revije ,,Sandžak’’ i predsjednik Skupštine Matice Bošnjaka Sandžaka.
