Jedan zid čuva jedan grad i njegovih desetak miliona stanovnika. Utvrda koja život znači čuva Jakartu, glavni grad Indonezije od nekoliko metara dubokih voda Jakartanskog zaljeva. Naime, indonezijski glavni grad dobrim dijelom sada se nalazi ispod površine mora. Međutim, čak ni zid više nije potpuno siguran. Na nekim mjestima je puknuo, ponegdje mutna i zagađena voda već prelazi preko zida. Sukaesih živi uz sami taj zid. Ona je već šezdesetogodišnja prodavačica i kaže da sa strahom živi svakog dana.
“Voda curi kroz zid cijelo vrijeme, a za vrijeme plime zna čak i preko zida krenuti”, ispričala je Sukaesih za britanski Guardian.
Zid ima jedan velik problem. Svake godine i on tone i već je jednom nadograđen. Venecija, dragulj Italije i grad izgrađen na otocima tone svake godine oko 2 milimetra. Jakarta ih je davnih dana prestigla, a posebno je ugrožen sjeverni pojas uz samu obalu gdje živi oko 4 miliona ljudi. Taj dio Jakarte nalazi se oko 4 metra ispod razine mora, a čak i zid koji bi ih trebao čuvati, tone oko 25 centimetara svake godine.
“Ovdje živim od 1981. godine, ali ne znam koliko dugo mogu ostati. Svake godine je razina mora sve viša”, kaže Sukaesih.
Jakarta tone zbog siromaštva i to u poprilično doslovnom smislu. Grad ne može dopremiti dovoljno vode iz okolnih rezervoara pitke vode i građani su prisiljeni oslanjati se na duboke bunare i crpnju vode ispod vlastitih nogu. Zbog toga podzemni rezervoari se urušavaju i time doslovno snižavaju tlo. Uzevši u obzir pravu pravcatu eksploziju novih stambenih zgrada, trgovačkih centara i vladinih ureda koje samo pojačavaju urušavanje podzemnih šupljina, jasno je da je problem teško rješiv.
Izgradnja novih prometnica dovela je do problema s odlijevanjem oborinskih voda, a istovremeno podzemni spremnici ne mogu upiti kišu zato što asfalt nije porozan. Tako je nastao začarani krug gdje sve više ljudi treba sve više vode.
Utapanje Jakarte dodatno pomaže jednostavna činjenica da čak ni rijeke više ne mogu normalno teći. Naime, sve duži tokovi rijeka su ispod razine mora i svakog kišnog razdoblja Jakarti prijete sve teže poplave. Novi vodovodi su još uvijek tek u fazi planiranja, a stručnjaci upozoravaju da se Jakarti približava tačka s koje nema povratka.
Nizozemski stručnjak JanJaap Brinkman već godinama radi na Jakartinim problemima i kaže da su prije dvadesetak godina znali da grad tone, ali nisu imali pojma koliko.
“Nakon poplava 2007. godine smo proučavali podatke i otkrili smo da grad tone prosječno desetak centimetara svake godine. Neki dijelovi grada i puno više”, rekao je Brinkman.
Više od 300.000 ljudi je evakuirano, pedesetak ljudi je poginulo u katastrofalnim poplavama te godine. Rješenje na papiru izgleda jednostavno. Grad se mora riješiti ovisnosti o podzemnim izvorima vode ispod vlastitih temelja. Tokio je imao sličan problem početkom šezdesetih godina. Tokom 20. stoljeća grad je potonuo za četiri metra, ali onda su odlučili dopremati vodu iz okolnih regija. Tokyo više uopće ne tone. Međutim, u Indoneziji, čak ni devet godina kasnije nema nikakvih pomaka.
Finansijski problemi, drugi infrastrukturni zahtjevi, decentralizirane vlasti, sve to igra svoju ulogu u odgodi gradnje vodovoda. Brinkman kaže da Jakarta ima još samo dvije godine prije nego će doživjeti katastrofu. Jedan drugi projekt, znatno ambiciozniji, s procijenjenim troškovnikom od 40 milijardi dolara, traži izgradnju divovskog morskog zida dugog četrdesetak kilometara preko Jakartanskog zaljeva. Pobornici kažu da bi dobili ogromnu umjetnu lagunu i mjesto za gradnju novog luksuznog grada usred zaljeva.
Kritičari upozoravaju da hronični nedostatak komunalne infrastrukture u velikom dijelu Jakarte. U i oko samog grada teče desetak rijeka. U njih se ispušta većina otpadnih voda i velika većina toga bi završila u predloženoj laguni. Kako sami kažu, dobili bi veliku septičku jamu plaćenu desetke milijardi dolara. Svi projekti zasad tapkaju na mjestu, a ljudi poput Sukaesih se pitaju samo kad će zid popustiti i odnijeti njihove živote u Javansko more.
