Plaćanje robom i simboličnim novcem nije bio spretan način razmjene dobara jer ljudi nisu mogli uvijek da budu sigurni da su za svoju robu dobili pravu protuvrijednost.
Zato su zaključili da za novac imenuju samo robu koja će trajno predstavljati sveopštu protuvrijednost za svaku drugu robu.
U tu svrhu poslužio je metal, odnosno kovanice. One imaju mnoge prednosti – mogu da se sijeku u dijelove jednake veličine, pretope u predmete za praktičnu upotrebu, manje se kvare od drugih proizvoda i zauzimaju manje mjesta.
Kovani novac datira iz 7. vijeka prije nove ere, a nastao je u Maloj Aziji u Lidiji.
Prve kovanice izrađivane su ručno, a tehnika izrade vrlo se malo mijenjala do 16. vijeka, kada nastaju prve mašine za kovanje novca.
Vremenom su plemeniti metal, zlato i srebro, preuzeli ulogu novca, tako da su se vagali jer se roba prodavala za određenu količinu srebra ili zlata.
Ovi materijali su se uvek sjekli u komade određene težine, a kao garancija da je težina tačno određena i da je komad novca od zlata i srebra odgovarajuće čistoće, to jest da u njemu nema više primjesa drugih (jeftinijih) metala, u svaki komad su se utiskivali posebni znaci, obično lik vladara.
Ipak, novac nije oduvijek imao nazubljen rub. Krajem 18. vijeka kriminalci su počeli da stružu rubove kovanica, čime su prikupljali male komadiće zlata i srebra koje bi prodavali, a novcu bi tako smanjivali vrijednost.
To je glavni razlog postavljanja nazubljenog ruba – koristio se kao zaštita od lopova.
Rubovi se, doduše, i danas urezuju, ali imaju isključivo ukrasnu i tradicionalnu funkciju.
