Nezadovoljstvo Putinovim vladanjem naraslo je do razine da mu se demonstranti javno suprotstavljaju u gradovima diljem Rusije.
„Putin – lopov!“ bili su povici koje je Vladimir Putin morao slušati za svoj 65. rođendan. U subotu se gomila uglavnom mladih ljudi okupila ispred Kremlja u ulici u centru Moskve zahtijevajući da vođi opozicije Alexeju Navalnyju (trenutno u pritvoru) bude dozvoljeno da se kandiduje na predsjedničkim izborima. Protesti su održani u desecima drugih gradova u Rusiji; neki su završili mirno (npr, u Novosibirsku), a neki masovnim hapšenjima (kao u Sankt Peterburgu).
U Moskvi je ovaj put uhapšeno samo nekoliko osoba (svi su pušteni bez optužnice) – zato što vlasti ili nisu očekivale da će se taj dan pojaviti tako mnogo ljudi ili zato što pred FIFA-ino svjetsko prvenstvo 2018. ne žele pokvariti imidž. Izgleda da je fudbal postao vodeći garant ruskog ustava.
Počela predsjednička utrka
Kako god, jasno je da je predsjednička utrka u Rusiji tek počela. Nije važno što Putin još nije zvanično najavio da li će se kandidovati, i nije važno što je Centralna izborna komisija već rekla kako neće dozvoliti Navalnyju da se kandiduje (jer je osuđen u slučaju koji branitelji ljudskih prava i opozicija nazivaju izmišljenim). Sve ovo nije važno jer ruski izbori nisu kao izbori u drugim državama gdje se kandidati takmiče.
Svakako da će u martu 2018., kada su zakazani izbori, postojati formalan izbor između kandidata. Većina onih koji će biti na glasačkom listiću 2018. bili su „sparing partneri“ na izborima od 1990-ih (kada većina subotnjih demonstranata nije bila ni rođena ili su još bili u vrtiću).
Stvarnim opozicionim kandidatima već dugi niz godina nije dozvoljeno da se kandiduju na predsjedničkim izborima, zbog čega neki komentatori kažu da su izbori sada izgubili značenje u Rusiji. Ali to zapravo nije tako. Predsjednički izbori u Rusiji su veoma važni; no stvar je u tome da se oni dešavaju na ulici a ne na biralištima.
Ako pogledate nedavne talase protesta u Rusiji, oni uvijek počinju tik pred izbore. To je bio slučaj npr., sa „maršem nezadovoljnih“ 2007-2008, koji je bio prvi veliki protest koji je održan u više velikih gradova. Obim demonstracija bio je šok ne samo za vlasti, već i za same demonstrante.
Potom je u zimu 2011-2012 uslijedio novi talas protesta koji je privukao još veći broj ljudi. Oko 100 000 ljudi okupilo se na bulevaru Saharova u Moskvi, a demonstracije su održane u gotovo svim regijama države. I opet, ni vlada ni opozicija nisu očekivale tako veliki odziv. U narednih nekoliko mjeseci, izgledalo je da je moć Kremlja oslabila. Dmitry Medvedev, koji je u to vrijeme formalno bio predsjednik, najavio je liberalne reforme, a državna televizija je počela pozivati lidere opozicije kao goste. Ali odmah nakon izbora, Kremlj je zaustavio rad na promjenama i stegao obruč.
Razlozi za nastavak nezadovoljstva
Sada se dešava novi talas protesta i nema razloga da vjerujemo da će biti išta slabiji od ranijih jer stari problemi nisu riješeni; ekonomska kriza se nastavlja, i stanje sa pravima i slobodama u državi se pogoršalo. Zapravo, postoji sedam faktora koji pokazuju da će ovi protesti biti čak snažniji od prethodnih.
Unutrašnje jedinstvo. Ranije su deseci malih pokreta i stranaka organizovali protestne aktivnosti i bilo im je teško da se koordiniraju – oni su imali različite ideološke poglede i uvijek su imali problema sa političkim i organizacijskim pitanjima. To je sada prošlost. Pitanje ko je „ljevičar“, „nacionalista“, ili „liberal“ sada je stavljeno postrani jer se glavna borba vodi protiv korupcije, diktature i odsustva otvorene političke konkurencije.
Nova generacija. Ovogodišnji demonstranti, u poređenju sa onima iz perioda 2007-2008 i 2011-2012, su mnogo mlađi. Većina njih su studenti i srednjoškolci. Oni aktivno koriste internet i ne gledaju TV, pa su imuni na državnu propagandu.
Godina 2017. Jedan od povika na protestima u subotu bio je „Dolje car!“ Ove godine se navršava 100 godina od Revolucije iz 1917., što ima poseban psihološki efekat. Sve historijske diskusije i projekti posvećeni revoluciji učinili su paralele između Putinovog režima i monarhije Nikole II neizbježnim.
Aktivne regije. Opozicija ranije nije bila u stanju razviti široke mreže izvan Moskve i Sankt Peterburga. Neke stranke su imale regionalne predstavnike, ali to je uglavnom bilo površno i neefikasno. Danas postoji snažna opoziciona mreža u regijama – Navalnyjevi uredi za kampanju. Sudeći po tome da se hiljade ljudi pojavljuju na njegovim skupovima širom Rusije, ova mreža je zapravo poprilično aktivna i efikasna.
Putin je ostario. Kada je Putin došao na vlast, njegove pristalice su ga hvalile kao mladog i energičnog lidera, dok je državna propaganda promovirala pop hitove u kojim mlade djevojke pjevaju kako žele muškarca „poput Putina“. Putin sada ima 65 godina i na kraju narednog predsjedničkog mandata (ako ga dobije) imat će 71 godinu. Propagandna mašina i dalje organizuje serije fotografija bez majice i hokejaške utakmice u kojima on postiže golove iako su mu protivnici profesionalni hokejaši. Ali danas je sve ovo samo bezgraničan izvor šala i internetskih mema. A svi znamo da se ne strahuje od onog čemu se smijemo.
Dostupne političke alternative. Ranije je Kremlj aktivno podržavao slogan „Ako ne Putin, onda ko?“ sugerišući time da su svi drugi kandidati za predsjednika lošiji. To je funkcionisalo zato što je opozicija bila podijeljena i nije postojao lider koji je uživao veliku popularnost – Kremlj je organizovao efikasne kampanje diskreditovanja opozicionih političara. Danas, svaki pokušaj da se diskredituje Navalny zapravo ide njemu u prilog i povećava mu popularnost.
Mrežna struktura protesta. Paradoks je u tome što uspon popularnog lidera nije doveo do „kulta ličnosti“ unutar opozcije. Sasvim suprotno – doveo je do kreiranja mreža koje su u stanju djelovati neovisno od lidera. Vlasti su otvorile sudske slučajeve protiv mnogih od Navalnyjevih saradnika i njih redovno hapse uoči većih protesta. To nije umanjilo efikasnost protesta jer su mreže dovoljno jake da nastave sa aktivnostima u odsustvu lidera.
Hoće li se onda dogoditi nova revolucija u 2017? S obje strane barikade, vjera u mogućnost revolucije je slaba. Pa ipak, vrijedi se prisjetiti ishitrenog predviđanja Vladimira Lenjina koji je rekao „Mi, stariji, možda nećemo poživjeti da vidimo odlučujuće bitke ove neminovne revolucije.“
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
