Rigerta Loku Tušaj rasplakala je poslanike u Skupštini Albanije tražeći demokratiju, odgovornost i evropsku Albaniju.
U maju prošle godine ovako je sumirala svoje životne odluke novinarki BIRN-a: “Ja nemam snage da mijenjam Albaniju niti naše čelnike, ali imam snage da stvaram moj mikrosvet ovdje, sa dignitetom i bez traženja bilo čega od drugih.”
Godinu i tri mjeseca kasnije, 30. septembra, Tušaj obara s nogu poslanike u albanskoj skupštini, diže na noge medije i publiku sa obje strane Prokletija. Plače ona, plaču poslanici.
Na Kosovu i u Albaniji svi mediji pričaju o govoru jedne sitne i skromne žene, koja je odlučila da traži “vodu, puteve i evropsku Albaniju”.
Njen govor, koji je prouzrokovao, kako neki mediji sa Kosova i iz Albanije kažu, nacionalnu histeriju, ipak se ne sastoji od podataka iz njenog života, koji je odlučila da vodi na farmi koza, u Mirditi, uprkos magisteriju iz međunarodnih odnosa stečenom prije sedam godina na rimskoj La Sapienzi. Umjesto toga priča o svojoj komšinici, koja vjerovatno takvu diplomu ne poseduje.
“Došla sam ovdje ne da pričam o Gerti nego da bih vam predstavila i Kristinu”, kaže kroz suze.
Kristina ustaje prije zore i ide da spava dugo nakon što svane. Radi teško, brine o stoci, pilićima, prije svega o djeci. Djecu prati i pješke u školu, u slučaju da prevoz ne stigne u selo. Prodaje mlijeko u flašama Coca-Cole, “pažljivo opranim, jer je to selo”.
Voda i putevi
“Šta bi željela Kristina da je neko pita za želje”, pita Tušaj tokom svog govora, gdje već jedan po jedan poslanik roni suze.
“Ona bi sa mnogo skromnosti odgovorila: ‘Želim vodu i puteve'”, kaže Tušaj i moćno nastavlja: “Kristina je previše ponosna da od države traži nešto više od vode i puteva, a ja bih ipak da proširim njene zahtjeve na vodu, puteve, škole i efikasne zdravstvene centre, drugare i prijatelje”, završava uz nekoliko suza, dok drugi već rone solidne, debele kapi.
Nije trebalo dugo čekati da Tušaj i njen govor postanu događaj. Trenutno ne postoji portal na albanskom jeziku koji ne proučava njenu biografiju, dosadašnji život te njen, razumije se, govor u Skupštini, održan ispred lokalnih čelnika 30. septembra.
Koliko god da voli svoje planine, svoju Mirditu, ne priča samo o ljepoti sela, čistom vazduhu i hrani (mada i o tome ima nekoliko pasusa).
Ona postavlja pitanje demokratije i odgovornosti.
“I kad bi neko pitao Kristinu za koga će glasati, ona bi rekla ‘Za onog što će napraviti puteve'”, ali, kako ističe Tušaj, i kad je Kristina bila kćerka u selu svog oca i kad je postala žena u selu svog muža, puteva kako nije bilo, tako nema do dana današnjeg, dok Kristina uredno daje svoj glas na izborima.
Traženje promjena
Ide i dalje, bez inata, bez besa i ironije. Traži promjene, traži Evropu, traži zapravo Albaniju, koja će biti evropska, što Tušaj ističe bezbroj puta. Promjene se, zna se, neće same desiti, ali ističe, obraćajući se poslanicima, da ima spremnih da teško i predano rade, jer, kako kaže: “Mi, vaši seljaci, na raspolaganju smo vam.”
Iako sjeverna Albanije jeste poznata po posebno teškim uslovima života, nepristupačnim, zaboravljenim selima, iz Tušajinog govora može da se nasluti da nema mnogo razlika između današnjeg zapuštenog sela u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili čak Hrvatskoj.
Balkanska sela su mahom napuštena, bez mladih, infrastrukture, posebnih nada za razvoj ubuduće.
Tušaj s pravom optužuje politiku za to, s pravom kaže da neće biti razvoja zemlje ako se ne razvije selo. Kao jedna od rijetkih, bez stida, sa ponosom ističe selo kao bitan mikrodjelić ekonomske, društvene strukture, bez koje je razvoj nezamisliv, jer grad se razvije kad se razvije selo, ne obrnuto.
Tušaj plače, poslanici plaču, društvene mreže na albanskom zuje od pozitivnih, ohrabrujućih komentara.
Tušaj kaže: “Nisam rekla ništa posebno, samo ono što svi znamo, sa čime smo svi upoznati.”
Pa slijede zahvalnice od srca. Pa stotine lajkova, komentara…
U jednom od njenih postova na Fejsbuku možemo pročitati: “Što se više penješ, to bolje i jasnije izgleda horizont.”
Može li se zamisliti nešto jasnije, svjetlije i ljepše od žene iz Mirdita, koja rasplače albansku skupštinu, pa Albaniju, pa Kosovo jednim govorom o demokratiji, Evropi i selu? Ovo se stvarno i zaista dešava. Ovo je Balkan danas. Malo li je?
