Zamislite samo: ubiješ 100 ljudi, odležiš, kandidiraš se na izborima, prođeš i primaš 2.500 eura mjesečno; to može samo u Bosni i Hercegovini.
Da vas pitam ljudski: da li je u redu da se presuđeni i osuđeni ratni zločinci bave politikom? Onako baš, baš ljudski? I to u državi u kojoj su počinili ratne zločine? Složno ćete reći: “Ne!” E, pa vidite, parlamentarcima u bh. institucijama to ne da ne smeta, nego uskraćivanje dužne pažnje zlotvorima shvataju kao diskriminaciju. Kao ugrožavanje ljudskih prava.
A, evo i šta je na stvari. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nije usvojila izmjene Izbornog i Krivičnog zakona koje se odnose na zabranu kandidovanja osuđenim ratnim zločincima. I što je najžalosnije, ovakva izopačena odluka bila je posve očekivana u ovom i ovakvom političkom habitusu.
Za one koji ne znaju, treba podsjetiti da su predložene izmjene Zakona o zabrani kandidovanja osuđenih ratnih zločinaca u skladu sa praksom u evropskim zemljama, gdje se kandidovanje na izborima onemogućuje takvim personama. To je toliko normalna stvar i opšte mjesto da je ne treba ni pojašnjavati. Ali, šta bi se desilo da je Bosna i Hercegovina usvojila izmjene zakona? Moglo se desiti da postanemo normalna država, u kojoj će ratni zločinci, koji su odslužili svoje kazne, moći biti slobodne osobe, ali se neće moći baviti politikom. A kako bi i mogli? Zamislite samo, da parafraziram književnika Faruka Šehića, ubiješ 100 ljudi, odležiš, kandidiraš se, prođeš i primaš 5.000 konvertibilnih maraka (2.500 eura) mjesečno. Ako to nije dokaz da se zločin u figurativnom i bukvalnom smislu isplati, ne znam šta je.
I utoliko više je bijedna i jadna izjava Aleksandre Pandurević i Momčila Novakovića, koji su ispred srpskih predstavnika oglasili i rekli da neće podržati izmjene zakona. Treba podsjetiti da se narečeni Novaković, još prije desetak dana, u svojoj izjavi stameno založio za nastavak političkog plesa presuđenih ratnih zločinaca. “Ukoliko se ovo nađe pred zastupnicima Zastupničkog doma Paralementarne skupštine Bosne i Hercegovine, neće biti dovoljno većine da se podrže, odnosno predstavnici dvaju naroda praktično to neće podržati – Hrvati i Srbi”, pojasnio je on.
Uspješna mantra ‘heroj, a ne zločinac’
Zar baš Srbi, u čije su ime počinjeni genocid i najmonstruozniji zločini – od Prijedora, preko Foče, Višegrada, do Srebrenice – ne bi trebali biti najrigidniji po ovom pitanju? Zar baš predstavnici Srba u zajedničkim organima ne bi trebali pokrenuti prvi akciju kojom se ne samo zabranjuje negiranje genocida, nego i zabranjuje participiranje u političkom životu njihovih nekadašnjih pulena, koji su osuđeni u Haagu i koji su odrobijali svoje u evropskim zatvorima?
Bilo bi tako da nije jedna te ista političko-nacionalna matrica na djelu, od 1995. godine naovamo. Svi ti silni zločinci, svi ti silni Erdemovići, Krstići, Mrđe, Šljivančanini, Lukići, pa naviše do Krajišnika, Plavšićeve, Karadžića, Mladića i, napose, Miloševića, trebali su biti stavljeni na stub srama od, prije svega, srpskog naroda. Eh, šta je sve trebalo biti, ali nije. Realnost veli da se stvorio predominantan narativ “heroj, a ne zločinac”, koji nikad nije sankcionisan i koji je podignut na nivo epopejičnog kanona, kome se u srpskom korpusu ne smije bilo šta prigovoriti. “Heroj, a ne zločinac” mantra je kojom se zaboravlja i, na koncu, oprašta sve. I organizovana ubistva, i političke likivdacije neistomišljenika, i ratna pljačka, i, na koncu, masovni zločini i genocid.
A sve to okupano u kupki zaborava. Zato ne čudi institucionalno prekrajanje povijesti, ne čude sva ta silna odlikovanja, kojima je prvi čovjek bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik okitio presuđene ratne zločince. I pred kraj ( jer kraja još nema), što se ne bi Momčilo Krajišnik, pola biznismen – pola ratni zločinac, velim, što se taj i takav Krajišnik ne bi opet upustio u plivanje političkim vodama, koje su od predratnog kriminalčića stvorile “istaknutog građanina i utemeljitelja Republike Srpske”, šta god to značilo? Ako su ga dočekale Dodikove TV kamere, helikopteri i direktan prenos, sve sa studentima u organizacionom odboru za doček, što se Momo ne bi aktivirao ponovo?
Neki, skloniji zdravom razumu, reći će: pa jeste odrobijao, može da posjeduje ličnu i vozačku, ali ne da se bavi radnjom preko koje je počinio zločin – politikom. Jer, to bi isto bilo kao kada bi pedofilu koji je odrobijao neko ponudio radno mjesto vaspitača u vrtiću. Ili doktoru Mengeleu rad na kakvoj klinici. Ili… ma znate već kako to ide sa analogijama u normalnom svijetu. U normalnom da, ali kod nas – jok!
Namjesto da se u mišiju rupu zavuče, Krajišnik još uvijek mjerka arenu za političku utrku 2018. godine na opštim izborima. Mjerka, pa, kao mlada, “tvrdi pazar”. A sve to uz debelu podršku mladih srpskih političara i izostanak zakona koji bi Krajišnika i njemu slične zauvijek udaljio od politike. Jer, van pameti je da Krajišnik, ili bilo koji čovjek, kome je politička i ideološka baza bila odskočna daska za ratne zločine izađe na političku pozornicu ponovo. Van pameti, ponavljam!
Podrška ‘kolegama’ iz druge etnije
A opet, sa druge strane, pogledajmo samo malo niže nivoe vlasti i kako to tamo “gura”. Evo vam, za primjer, samo opština Šamac. U Šamcu je Blagoje Simić, čovjek koji je presuđen u Hagu i koji je robijao 12 od 17 godina, direktor Doma zdravlja. Pri tome je još odbornik u lokalnoj skupštini opštine. Ali, nije to dovoljno. Ono što je još luđe je činjenica da su stranke okupljene oko Bošnjaka i Hrvata odobrile njegovo imenovanje za direktora Doma zdravlja. Treba li spominjati Simu Zarića, nekadašnjeg zamjenika načelnika opštine Šamac?
I zato je “normalno” da lokalni nacionalisti podržavaju svoje “kolege” iz druge etnije. I onda je sve dozvoljeno, i sve po zakonu. Onda će “slučaj Krajišnik” biti zapravo muhur na pravilo po kojem ratni zločinci koji su odslužili kazne (p)ostaju zvijezde i selebritiji, a ne ljudi koji su moralno posrnuli i treba da na slobodi sagledaju sav svoj pad. Tu je “brat Hrvat” Dario Kordić, etablirana ikona dijela katoličkog sveštenstva i političke desnice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ne treba smetnuti niti “bošnjačke heroje” Envera Hadžihasanovića, ratnog komandanta Trećeg korpusa, i penzionisanog pukovnika Amira Kuburu, koji su rado viđeni gosti na bošnjačkim nacionalističkim domijencima. O Fikretu Abdiću, načelniku Velike Kladuše, ne treba trošiti riječi…
No, niko od njih nije se tako eksplicitno počeo miješati u svoj “ratni posao” kao Krajišnik. I zato treba istrajati i pokazati presuđenim licima na ćošak anonimnosti, gdje im je i mjesto. Jer, ako to nismo u stanju, nismo bolji od njih, sigurno. A naši izabrani predstavnici pokazali su ne da nisu u stanju donijeti takvu jednu odluku, nego je neizglasavanje iste potpuno “očekivana” stvar.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
