Poznato je da je jedan od temeljnih principa islama u vezi s odnosom muslimana prema drugima sadržan u ajetu Lā ikrāhe fid-dīn, što znači: nema prisilnog uvođenja u vjeru. To se manifestovalo na taj način da su, na onim prostorima gdje su muslimani vladali stoljećima po zakonima svoje svete knjige – Kur’ana časnog, druge vjere i njihovi sljedbenici o(p)stali u svom punom vjerskom, kulturnom i nacionalnom identitetu.
Piše: dr. hfz. Safvet Halilović ·
Još od od dolaska islama na ove prostore, muslimani Bošnjaci su po pitanju vjerovanja pripadnici glavnog toka islama (ehlu-s-sunne ve-l-džemā’a), a u parcijalnim obredoslovnim pitanjima oni slijede jedan od najstarijih mezheba (pravnih škola) koji su nastali u islamu, a to je hanefijski mezheb. Dakle, već duže od pet stoljeća Bošnjaci, kao autohtoni evropski muslimani, imaju svoju vjersku tradiciju koja je, i pored toga što je prolazila kroz različite, često veoma teške etape (ratovi, progonstva, okupacije, diktatorski režimi, izolacija od ostalog muslimanskog svijeta, hapšenja, torture itd.), ipak uspjela sačuvati visok stepen originalnosti i utemeljenosti u primarnim izvorima islama, Kur’anu i sunnetu posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Bošnjaci su, s ljubavlju i odanošću u srcu, čuvali islam i njegovali ga kao najveću dragocjenost. Nikada nisu odstupili od njegovog općeg toka i skliznuli u sektu, ili ga ideologizirali. Također, nikada nisu podlegli izazovu ekstremizma, radikalizacije i netolerantnosti spram drugog i drugačijeg.
Podučeni svijetlim napucima svoje časne vjere islama, Bošnjaci su uvijek imali visok stepen tolerancije i poštovanja prema drugim vjerama i tradicijama. Dokaz za to nisu samo crkve, katedrale i sinagoge koje su se pravile u neposrednoj blizini džamija, kao što imamo u Sarajevu i mnogim drugim mjestima gdje su Bošnjaci većina, već osjećaj pažnje, solidarnosti i punog respekta i poštovanja prema pripadnicima drugih vjera i nacija. Poznato je da su, u jeku opsade Sarajeva i njegovog svakodnevnog granatiranja sa okolinih brda od strane srpskih zločinaca, sakralni pravoslavni objekti u tom gradu ostali nedirnuti. Tako je bilo i u drugim sredinama koje su bile pod kontrolom Armije R BiH: Bošnjaci se nisu svetili agresorima, nisu skrnavili njihove bogomolje i rušili groblja, nisu sistematski ubijali nedužne civile i otimali njihovu imovinu. To govori o visokom stepenu civiliziranosti ovog evropskog muslimanskog naroda koji, i pored svega što mu se desilo (rušenje džamija, torture, ubistva, progoni, silovanja itd.), nije podlegao izazovu ekstremizma i radikalizacije.
Ali, izgleda da nekima smeta to što su Bošnjaci ostali većinski narod u BiH, i pored svega što su preživjeli tokom zadnje agresije kada su trebali biti potpuno uništeni kao narod i svedeni na nivo jedne obespravljene vjerske zajednice, poput one u Mijanmaru o kojoj slušamo ovih dana. Dakle, očito je da nekima smeta što Bošnjaci postoje kao narod. Zato je potrebno da se pokuša, putem propagande i izmišljanja laži i insinuacija, Bošnjake prikazati kao ekstremne, radikalne, opasne fanatike itd., kako bi se onemogućio njihov normalan razvoj i funkcionisanje. To je, zapravo, narativ koji se na ovim prostorima promovira već duže vremena od strane onih koji imaju velikodržavničke planove u vezi sa zemljom na kojoj su Bošnjaci nastanjeni već stoljećima. To je, nažalost, sada aktuleno i od strane nekih visokih političkih zvaničnika iz zemalja okruženja i Evropske unije koji daju izjave koje idu u prilog veliksrpskih i velikohrvatskih projekata. Njihove izjave imaju veoma negativne konotacije i, bez dvojbe, time se uveliko ohrabruju srpski i hrvatski ekstremisti koji pretenduju na Bosnu i Hercegovinu i žele njenu destabilizaciju. Također, predstavljanjem Bošnjaka kao ekstrema i radikala pomažu se one tendencije koje žele omesti i otežati put Bosne i Hercegovine u euroatlanske integracije.
Također, imamo pravo da pitamo i ovo: da li se ovakvim islamofobičnim izjavama, između ostalog, žele opravdati genocid i ostala zvjerstva koja su agresori počinili nad Bošnjacima i, na izvjestan način, amnestirati njihovi počinioci? Jer istom tom retorikom su se koristili oni koji izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu početkom devedesetih godina prošlog vijeka, i oni su govorili o “fundamentalizmu” tadašnjih Muslimana i opasnosti od njih po Evropu, pa su širili priču o tome da se tu, na “predziđu kršćanstva”, treba zaštiti Evropa od te muslimanske nemani. I onda smo svi vidjeli da se ta priča o “predziđu kršćanstva” završila pokoljima, progonima i koncentracionim logorima. Sve su ovo zapitanosti, a i zabrinutosti, koje se nameću kada se čuju onako teške kvalifikacije na račun Bošnjaka, jer dobro je znano da Bošnjaci žive na prostoru gdje im njihovo okruženje nije nimalo naklonjeno s obzirom da im se, od od strane njihovih susjeda, u kontinuitetu negiraju jezik, narodnost, državotvornost, životni prostor itd. Ukratko, Bošnjacima se negiraju, ili, u najmanju ruku, osporavaju svi oni elementi koji omogućavaju jednom narodu da se normalno razvija i egzistira na određenom prostoru. Ali, i pored toga, Bošnjaci, hvala dragom Bogu, žive i ne dopuštaju da podlegnu izazovima radikalizacije i ekstremizma, jer kod Bošnjaka nikada nije bilo vjerskog nasilja i isključivosti; oni su uvijek maksimalno poštovali drugoga. To je jednostavno utkano u samu bit bošnjačkog naroda, koji ima svoju bogatu islamsku tradiciju koja ga uči da svoje voli i čuva a tuđe poštuje i ne uznemirava. Zato nije nimalo korektno da se Bošnjacima imputira optužba za radikalizam i ektremizam jer je to potpuno strano njihovom biću i njihovoj vjerskoj tradiciji.
(Magazin Stav)
- Autor je profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici i član Vijeća povjerenika Svjetske unije islamskih učenjaka (International Union for Muslim Scholars).
