Političari iz Prištine i Beograda uspjeli su u svojim građanima probuditi osjećaje neukusa i gorke nepravde.
Nerijetko, kad predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavljuje svoje konferencije u kojima saopštava narodu kako stvari stoje, meni srce udara jače, pogotovo ako se dešava nešto sa Kosovom. Uvijek se tada zapitam: je li to to, u smislu, hoće li on zaista ovo da uradi?!
Na jučerašnjoj još nije, ali izgleda da se nastavlja inače dosta mlitav dijalog, koji će, kako predsjednik kaže, od oktobra dobiti druge, naime, institucionalne okvire.
Zbog dijaloga mi je krivo. Da postoji u Srbiji sloboda govora, moglo bi tu svašta da se kaže, jer Srbiji, što se tiče Kosova, ne fale ni stručnjaci ni teme za razgovor; fali jedino sloboda, u kojoj svako osjeća da ima pravo da iznese svoje mišljenje, a da ne bude linčovan.
Tako, na primjer, izvrstan profesor i intelektualac Ivan Čolović, koji je o Kosovu i kosovskom mitu prije godinu izdao izvanrednu knjigu pod naslovom Smrt na Kosovu polju, ne samo što ćuti u vezi sa dijalogom nego već godinama unazad čak intervjue daje jedino u pisanom obliku, zbog toga, kako mi je jednom objasnio, što je imao bezbroj situacija (ne samo za vrijeme Vučiča) kad su njegove riječi dobijale potpuno nevjerovatne konstelacije i oblike, pa su posljedice bile previše neprijatne. Toliko o tome koliko prostora postoji za otvorenu, javnu debatu.
Zna predsjednik Vučić koliko je to teško, sam osjeća, kako je to juče priznao, teret raznih dijaloga, a i kompromisa svaki dan obavljajući svoj posao.
Pregovori neophodni
Za utjehu treba priznati da težinu kompromisa ne snosi sam, jer ipak tu je i Priština, i Ramush Haradinaj, kao novi premijer, i Hashim Thaçi, kao Vučićev homolog (koji je nedavno rekao da želi da otvori dijalog o Kosovu sa građanima, no tu tek postoji zabuna: o čemu tačno građani da zbore, jer za Kosovare stvar je završena, Kosovo je nezavisno i tačka; traži se da država radi za građane, a ne protiv njih).
Ali, u svoj toj zbunjenosti ima dosta pozitivnog. Znaju to zemlje koje su prošle sličnu stvar. Tako je Adam Mihnik, glavni urednik Gazete Viborče iz Poljske, objašnjavao onomad na Univerzitetu Mičigen, da se Okrugli sto, u kojem je učestvovao, a koji je završio vrijeme komunizma u Poljskoj, desio zbog toga što su obje strane bile slabe, dok je odbojnost komunista i pripadnika Solidarnosti bila očigledna. Mihnik je čak izbjegavao da se slika, jer se plašio da ga njegova žena ne bi izbacila iz kuće kad bi saznala da je seo i pričao sa neprijateljem. To vrijeme je danas zaboravljeno u Poljskoj, ali iz njega ima važnih pouka, a to je dijalog. Pregovori su neophodni za neprijatelje, jer sa prijateljem nema razloga da pregovaraš.
U ovoj konstelaciji nikom nije lako. Ni Srbima, a ni Albancima, koji su se nakon nedavne, tromjesečne krize, vratili u skupštinu, kreirajući većinu na dosad apsolutno neviđen način, što su kosovski mediji nazvali “kompromisom komandanata, biznismena i Šešeljevih učenika”, misleći na konstelaciju u kojoj je Kadri Veseli opet postao predsjednik Skupštine, Ramush Haradinaj premijer, uz podršku Srpske liste (prozvanom Šešeljevim učenicima) i biznismena Behgjeta Pacollija.
I tako su, po ko zna koji već put, političari iz Prištine i Beograda uspjeli da u svojim građanima probude osjećaje neukusa i gorke nepravde, jer običnom čovjeku teško je shvatiti kako donedavni neprijatelj, što u očima mnogih na Kosovu jeste zvanični Beograd, može da ima odlučujući glas u kreiranju vlade u Prištini i kako je uopšte moguće da se, da bi se sazvala Skupština na Kosovu, čeka blagoslov Vučića za Srpsku listu da podrži Haradinaja, dok se u Srbiji mnogi pitaju kako je moguće da Srbija, koja tereti Haradinaja za ratne zločine, koja ga smatra neprijateljem broj jedan, zvanično i otvoreno podržava njegovu vladu?!
Nije đavo tako strašan
Da li se dešava nemoguće vreme će da pokaže. Čvrsto vjerujem da je na Balkanu sve moguće samo ako postoji iskrena volja za promjenama.
Tako je, na primjer, prošle nedjelje, zahvaljujući očiglednoj reakciji nadležnih organa, spriječen mogući scenario masovnih prolazaka kosovskih Albanaca kroz Srbiju u zemlje Evropske unije, koji su se prošle nedjelje, zbog još uvijek do kraja nerasvetljenih razloga, počeli da okupljaju na autobuskoj stanici u Prištini u većim brojevima.
Šta je nedostajalo da se isto uradi 2014. i 2015. godine, kada je više od 100.000 Kosovara danima napuštalo Kosovo na taj način? Vjerovatno volja.
Nadam se da volje neće nestati ni Prištini ni Beogradu da svoje probleme rješe, čak uz osjećaj da kompromis nije ugodan ni za jednog od političara, koji su prije dvije decenije bili itekako aktivni u svim nemilim događajima koji su zahvatili Srbiju i Kosovo, a koji su opet na vlasti.
Neki to zovu ironijom sudbine i teško se mire sa činjenicama da najvažnije državne funkcije pripadaju osobama koje su davnih devedesetih prihvatile nasilje kao način rješavanja konflikta.
Mislim da je to ipak sasvim u redu, da najteža pitanja, koja godinama unazad čekaju rješenje, rješe oni koji su i ratovali. Unapred se izvinjavam zbog nedostatka empatije.
Sve u svemu, Balkan je spreman za promjene, a najteže je, svakako, bilo i jeste vašim građanima, gospodo Vučiću, Haradinaje i Thaçi.
Al Jazeera
