Slovenci prodaju pivo ‘Tito’ i ‘Jovanka’, a u bivšim republikama SFRJ raspravlja se o brendiranju Titovog imena.
Unatoč brojnim mišljenjima da je ime Josipa Broza Tita brend koji treba unovčiti, takvih je pokušaja na području bivše Jugoslavije ili bilo malo ili su zamrli.
Jači odjek u regiji početkom kolovoza u tome je ostvarila slovenska Pivara Komunajzer – što znači ‘stari komunist’ – čije je ime odjeknulo u regiji nakon što je na Facebooku objavljena fotografija njenog piva ‘Tito’ i ‘Jovanka’ na policama jedne trgovine.
Nije trebalo dugo da se i u toj bivšoj republici bivše SFRJ otvori mini rasprava je li dozvoljeno na taj način komercijalizirati, odnosno ‘uzdizati’ vodeće osobe bivšeg sustava, pogotovo jer u Sloveniji nije dozvoljeno imenovanje novih ulica i trgova po bivšem jugoslovenskom predsjedniku.
Buntovnički interes mladih Slovenaca
Tako i u ovoj, kako se često doživljava, ‘najeuropskijoj’ bivšoj republici SFRJ, ponekad dolazi do ‘spoticanja’ o Tita.
Percepcija Tita i Jugoslavije te njegove povijesne uloge i mjesta koje mu treba ‘dati’ razlikuje se kako među državama, tako i unutar njihovih društava.
U Sloveniji, kaže slovenski analitičar Miha Kovač, za Tita je interes oživio prije nekoliko godina, kada je izašla knjiga Jože Pirjevca Tito i drugovi.
Kovač kaže da je to bio jedan od najvećih bestsellera u Sloveniji u posljednjih desetak godina, a njegov je dojam da ju je kupovala uglavnom starija generacija.
No, odjeknula je i među mlađom populacijom. Njihov interes za Tita, kaže, proizlazi iz bunta.
“Ovo što ja nekih posljednjih godinu-dvije primjećujem uglavnom je to da i neki mlađi ljudi imaju veći interes za Titom i to uglavnom zbog, ja bih rekao, nezadovoljstva sa stanjem stvari u Sloveniji i zbog kontriranja onim političarima na desnici koji Tita demoniziraju, da tako kažem. Tako da imate starije ljude i ono što je novo da je neka mlađa generacija zainteresirana za Tita”, kaže Kovač.
Unatoč tome, Kovaču se čini da Tito u Sloveniji zapravo nije dio političkog diskursa i da ga u politici više-manje nema.
Jakovina: Hrvati najnapetiji i najosjetljiviji
No, ako ga nedostaje u slovenskoj politici, ima ga napretek u politici južnog susjeda – u Hrvatskoj. Narodi u regiji općenito su, kaže hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina, na razne bizarne načine opterećeni prošlošću – neke bivše republike tako, kaže, odlaze u srednjovjekovlje pa čak i u antiku, dok su neke bliže problemima 20. stoljeća.
No, Hrvati su, smatra, među najnapetijima i najosjetljiviji što se tiče prošlosti te se najteže nose s 20. stoljećem – a to znači, pojašnjava, odnosom Hrvata i Srba, odnosno Jugoslavijom i Titom kao onim koji je najpogodniji za unutarhrvatske borbe.
“Tako da se meni čini da je Tito u Hrvatskoj najživlji od simbola prošlosti jer nigdje drugdje se na takav način ne vode dnevne političke rasprave i on nigdje drugdje još nije aktivni i živi političar kao što je to u Hrvatskoj ili u stupnju u kojem je to u Hrvatskoj. Pa bih onda rekao da i ovo pivo u Hrvatskoj ne bi imalo mogućnosti da se proizvede, a da ne bi bilo shvaćeno kao ultraprovokacija”, kaže Jakovina.
Komentirajući percepciju Tita iz perspektive politike i naroda, Jakovina kaže da su političke elite odraz puka, a puk nije naročito sofisticiran što se tiče i prošlosti i drugih stvari te se radi o odrazu.
“Problem je kad imate elite koje su preslične prosjeku puka – takva elita ne može voditi društvo naprijed, takva elita uvijek održava nekakvo postojeće stanje ili nekakav konsenzus. To je hrvatski problem pa je to problem koji se reflektira i u odnosu prema prošlosti”.
‘Teško je brendirati živu osobu’
Hrvati, kaže Jakovina, nisu dovoljno praktični u vezi Tita, iako ideja prodaje brenda nije zamrla.
“Ali teško ćete brendirati živu osobu, a Tito je u Hrvatskoj još uvijek živ i to je problem – Tito nije postao povijesna figura. Kad bi Hrvati imali relaksiran odnos prema prošlosti i shvatili da je on 37 godina mrtav, kad bi shvatili da se na tome može zaraditi, kad bi shvatili što je sve značilo Titovo razdoblje, onda bismo se mogli pomaknuti negdje naprijed, pa i zarađivati na Titu i o njemu razmišljati kao o povijesnoj figuri”.
U BiH, kaže povjesničar Husnija Kamberović, po pitanju Tita jedinstvenog stava nema – među Hrvatima nema mnogo pozitivnog, a među srpskim stanovništvom, pogotovo otkad je, kako kaže, na djelu revizija antifašističkog pokreta i pokušaji da se četnički pokret nametne kao nacionalni antifašizam u Drugom svjetskom ratu, vlada uglavnom podijeljenost.
No, među muslimanskim stanovništvom, smatra, na njegovu vladavinu i doba socijalizma gleda se uglavnom pozitivno, osim među onima koji su na neki način bile žrtve režima.
“Mislim da je to rezultat i činjenice da je Bosna u vremenu socijalizma ipak doživjela i vrlo važne iskorake u modernizaciji, da se ona ipak nešto normalnije razvijala, nego što je to bilo prije ’45. godine i da mnogi se i Tita sjećaju i na njega gledaju kao jednu pozitivnu priču u bosanskoj istoriji. Dakle, i zbog razvoja Bosne koji je bio u tom vremenu socijalizma i zbog činjenice da se Bosna afirmirala kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije. I s druge strane, muslimani u Bosni su u to Titovo vrijeme ipak dobili status nacije, što nije bio slučaj prije toga”.
Kamberović: BiH snažnija i suverenija u SFRJ nego danas
Takvoj percepciji je doprinijelo i ratno razaranje 90-ih te negativna društvena, ekonomska i politička atmosfera koja čini da se, iako ne posve opravdano, na vrijeme socijalizma gleda kao na puno bolje, sigurnije i lakše.
“Ima i stvarnih argumenata koji se mogu istorijski dokazivati da je Bosna bila puno razvijenija, odnosno da je na neki način bila puno stabilnija i snažnija – ja bih čak rekao da je bila puno autonomnija ili suverenija – u vrijeme Tita i u vrijeme socijalizma, kad nije bila neovisna država, nego je bila samo članica jugoslavenske federacije”.
U Srbiji je, kaže povjesničar Milivoj Bešlin, odnos prema Titu dominantno negativan – različite vrste negacije jugoslavenske povijesti, kaže, koncentrirane su na Titovu osobu.
“Srbi su se nekako uvek više identifikovali sa Jugoslavijom, na kraju krajeva i [Slobodan] Milošević je agresivne ratove vodio pod izgovorom očuvanja nekakve Jugoslavije. U Srbiji je taj negativan odnos prema jugoslovenskoj prošlosti koncentrisan pre svega na samog Tita, gde je on još od 90-ih godina proglašen za ‘srboždera’, neprijatelja srpskog naroda itd., i gde se danas sistematski svi protagonisti istorije 20. veka koji su se u nekom trenutku našli nasuprot Titu, smatraju pozitivnim ličnostima i delom panteona srpske istorije. Tako je moguće da se i Draža Mihailović, i Milan Nedić, i Aleksandar Ranković, dakle ljudi potpuno različitih ideoloških orijentacija, nađu kao ljudi koji su na toj pozitivnoj strani istorije jer su se u određenom istorijskom trenutku našli u opreci sa Titom”, kaže Bešlin.
Razloga takvoj percepciji Tita, kaže, ima više, no prije svega zbog toga što se uz Tita vezuje koncept decentralizacije Jugoslavije – sprječavanje bilo čije, pa i srpske dominacije – te koncept autonomije pokrajina.
Srbija: Tito kao personifikacija neželjenih promjena
“Sve to nije bez osnova – nikada se ona većinska Srbija nije pomirila sa suštinski federalizovanom Jugoslavijom u drugoj polovini 60-ih i u 70-im godinama, nikada se većinska Srbija nije pomirila sa širokom autonomijom pokrajina, a Tito je negde bio personifikacija tih evolucionih promjena kroz koje je Jugoslavija prolazila”.
Ipak, postoje zapravo dva narativa – onaj većine medija, dominatne nacionalističke ideologije i intelektualne elite i onaj ‘običnih’ ljudi, koji se Tita i Jugoslavije sjećaju kao vremena pristojnog života s daleko manje kriminala i korupcije. Taj drugi je pozitivni narativ u kojem je Tito već ‘brendiran’.
“Pa kad dolazite, recimo, na neki vašar u Srbiji naći ćete kalendare, fotografije i šolje sa Titovim likom, ali i sa nekim drugim ličnostima koje su bile suprostavljene Titu, recimo Draža Mihailović ili neki drugi”.
