Govoreći o napadaču koji ju je gađao kamenom, naša sagovornica je kazala: “Ne mogu govoriti o imenu, rekli su mi da to ne govorim dok je istraga u toku. Uglavnom, po nacionalnosti je Srbin. Iz Srebrenice. Kod Žutog Mosta mu je kuća. Bio je u vojsci 1995. godine u Srebrenici, sigurno tu tada nije radio dobra djela”.
Prvi put nakon dvadeset dvije godine, Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, nije bila 11. jula na dženazi u Potočarima. Putovala je u Veliku Britaniju, gdje je na jednoj velikoj i važnoj manifestaciji govorila o genocidu u Srebrenici. Tom su obilježavanju srebreničkog genocida, između ostalih, prisustvovali britanska premijerka Theresa May, princ Charles, gradonačelnik Londona Sadiq Khan i Angelina Jolie.
STAV: Kako se dogodio napad, možete li nam ga detaljno opisati?
SUBAŠIĆ: Udruženje je 4. jula planiralo obići sve porodice koje su naši članovi, a koje će nekog svog kopati ovog 11. jula u Potočarima. Odlučeno je da Šuhra Sinanović i ja odemo u Srebrenicu i u Bratunac i obiđemo četiri majke. Poslije smo otišli u naš centar u Potočarima, udaljen stotinjak metara od Memorijalnog centra, da vidimo šta treba od priprema uraditi u samom centru, jer je svoj dolazak najavio veliki broj nevladinih organizacija iz cijelog svijeta. Neki od gostiju planirali su doći u Potočare već od 8. jula. U centru smo bile Šuhra, ja i još jedna žena, te čovjek koji nas je dovezao i parkirao svoje auto pored kapije. Još prije napada primijetili smo da jedno auto stoji u blizini, u ćošku našeg imanja. U trenutku kada sam izlazila na kapiju i pošla da uđem u auto iz automobila, u naletu prema meni, kroz prozor je bačen kamen. On, srećom, nije pogodio mene, nego naše auto, nanijevši mu pritom štetu, a napadač je pobjegao. U prvom momentu nismo znali šta nas je snašlo. Naš vozač nije u tom trenutku uspio zabilježiti tablice, samo je vidio boju auta, koje je marke i da je riječ o taksiju. Pozvali smo policiju. Napravljen je zapisnik, sad očekujemo da policija otkrije ko je, šta je, kakve su mu bile namjere. Mi, naravno, znamo ko je napadač: to je taksist koji je i 1995. godine imao veliku ulogu u Srebrenici.
STAV: O kome je konkretno riječ?
SUBAŠIĆ: Ne mogu govoriti o imenu, rekli su mi da to ne govorim dok je istraga u toku. Uglavnom, po nacionalnosti je Srbin. Iz Srebrenice. Kod Žutog Mosta mu je kuća. Bio je u vojsci 1995. godine u Srebrenici, sigurno tu tada nije radio dobra djela. Sama njegova namjera da mene kamenom udari dovoljno nam govori. Pred 11. juli nešto se u njima budi. Nešto takvo da ne mogu živjeti s onim što su radili. Mislim da je konkretan povod napadu saopćenje koje smo tog dana uputili u vezi s promocijom knjige Ljiljane Bulatović, koja veliča Ratka Mladića, i u vezi s prikazivanjem filma o ruskim dobrovoljcima. Sve se to znalo, sve je planirano, ja znam da se moj telefon prisluškuje. Znali su da sam ondje, primijetili su to. Kada se to trebalo desiti, Šuhra je vidjela jedno auto, sivi Golf, kako ide dolje-gore, prazan, kako dođe do Memorijalnog centra, okrene se i ode do Žutog Mosta. To je uradio pet-šest puta. Vjerovatno je čekao kada ćemo izaći.
STAV: To je bio isti čovjek ili drugi?
SUBAŠIĆ: Nije isti. Ali sve su to bile pripreme za napad.
STAV: Promocija knjige Ljiljane Bulatović Srebrenica – laž i podvala srpskom narodu na kraju je otkazana. Kakav je Vaš komentar na samu namjeru da se ona organizira?
SUBAŠIĆ: Promocija je odgođena jer smo obavijestili sve relevantne organizacije i vlast da se takvo što mora zaustaviti. Rekli smo da ćemo, ako se promocija ne otkaže, isti dan u Srebrenici promovirati knjigu o Naseru Oriću (Naser – od Gazimestana do Haga i nazad, autor Avdo Huseinović, op.a.). Poslije su kazali da će oni u crkvi napraviti promociju, a mi smo na to odgovorili: Dobro, onda ćemo mi u džamiji. I, nasreću, sve je otkazano. Mi smo i policiji bili poslali zahtjev da promoviramo Naserovu knjigu. Mada se ne može nikada porediti knjiga o Naseru, i ova sama riječ Naser njih na neki način uzbuđuje, a nas vrijeđa Bulatovićka i svi koji pišu neistinu i veličaju Ratka Mladića. I ovo što hoće da daju podršku Mladiću u Banjoj Luci nas vrijeđa, ali nas ne iznenađuje. Na spisku koji je ustanovila Vlada RS-a nalazi se 810 imena osoba koje trebaju odgovarati za zločine u Srebrenici, a njih petsto među njima su policajci koji i danas rade u policiji RS-a i u SIPA-i. To je utvrdila komisija koja se time bavila dvije godine, a koju je formirao visoki predstavnik Paddy Ashdown, u kojoj je bilo pet njihovih ljudi iz RS‑a, a od Bošnjaka bio je Smail Čekić. Meni je žao načelnika Srebrenice, on je mlad, mi nismo bili za njega jer smo znali da je on upravo to što se sada pokazalo da jeste. Ne može on predstavljati Bošnjake, Srbe, Hrvate, Rome i takve stvari raditi onda kada je bol najizraženija, kada ukopavamo kost po kost.
STAV: Koliko je još ostalo žrtava čije kosti nisu nađene i onih koji još nisu identificirani?
SUBAŠIĆ: Po evidenciji Udruženja, jer mi imamo jednu od najboljih evidencija, 10.701 osoba je nestala, odnosno ubijena u Srebrenici. Udruženje je radilo anketu o tome gdje porodice žele pokopati svoje poginule jer su vlasti htjele u Kladnju, a mi se nismo složili. Mi smo ispitali 12.500 osoba koje imaju nekog svog nestalog. Po toj se anketi pokazalo da je 10.701 osoba nestala, među njima je i dosta malodobne djece, njih 1.492. Kada je Čekić radio u Komisiji, mi smo mu dali našu evidenciju. Na kraju je prihvaćeno da su 8.372 osobe ubijene u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine.
Znamo da se mnoge neće pronaći, ali za to je odgovorno i pravosuđe. Kada odlučuju o tome da nekom zločincu smanjuju kaznu, bez obzira na to o kome je riječ, sudije bi trebale otići tamo gdje su grobnice, da vide kako je to kad je jednoj majci najveća sreća pronalazak kostiju njenog djeteta. Velika je razlika između umrlog i nestalog, ako ne nađete nijednu kost, onda ga ne možete ukopati, obilježiti njegov grob, onda kao da nije ni živio, a svako ljudsko biće zaslužuje da se zabilježi da je živjelo.
Prije pet-šest godina pozvala me jedna žena i rekla da me njena jako bolesna majka želi vidjeti. Kad sam došla, ona je zaplakala nabrajajući imena svojih ubijenih sinova. “Bole me oni”, rekla je, “nisam našla nijednu kost, da sam bar našla jednu kost da je zavijem u najljepšu svilu, bila bih najsretnija majka na svijetu.” Umrla je. Dva sina su joj identificirana i ukopana kada sam i ja svog sina ukopala. Najvažnije je da se nađu kosti naše djece i, naravno, da svaki zločinac izađe pred lice pravde i da odgovara po imenu i prezimenu. Jer svaki zločinac ima svoje ime i svoje prezime, kao što ga ima i svaki ubijeni.
STAV: Kako komentirate presudu Apelacionog suda u Hagu?
SUBAŠIĆ: Imamo pravo na reviziju, to su već najavili naši advokati. Sve njemačke, holandske i druge televizije rekle su da su majke pobjednice. Sud je prihvatio da je Holandija trideset posto odgovorna. Nismo zadovoljni tim procentom, znamo da je to politički, jer, ipak, mi smo muslimani.
STAV: Zašto kažete da je “politički”?
SUBAŠIĆ: Ako nije politički, zašto mi nemamo zakon o zabrani negiranja genocida? Takav zakon svijet preko svojih predstavnika u našoj zemlji, ako želi, može donijeti. Postoji PIC (Vijeće za provedbu mira u BiH, op.a.), koji pokraj nebitnih stvari koje radi može učiniti i nešto što je važno. Ni jednu jevrejsku majku niko ne smije uvrijediti. Niko ne smije negirati holokaust. Nas može. Politika, islamofobija, sve to, nažalost, ide nama na štetu. Ako ni revizija ne uspije, idemo u Strasbourg, pa ćemo vidjeti. Najveća je nepravda čekati pravdu.
