Osim što je prekrasno, rusko jezero Karačaj je službeno i najzagađenije mjesto na planeti.
Samo stajanje sat vremena na obali tog jezera 1990-ih dalo bi vam dozu radijacije sto puta veću nego što je dopuštena količina izlaganja unutar godine.
Odnosno, već za sat tamo biste brzo umrli. Uzrok ogromnih količina zračenja nije nikakav fenomen, već obližnji nuklearni pogon koji je prestao s radom 29. septembra 1957, nakon nesreće u kojoj je zakazao sistem za hlađenje, a čije je postojanje skrivano od strane vlasti sve do 1990-ih.
Naime, nakon Drugog svjetskog rata Sovjetski Savez je zaostajao za razvojem nukleranog arsenala u odnosu na SAD, pa se ubrzano radilo na istraživanjima i razvojnim projektima kako bi se proizvela dovoljna količina uranija i plutonija. Nuklearno postrojenje u Ozersku izgrađeno je u žurbi između 1945. i 1948, a rupe u znanju sovjetskih fizičara onemogućile su ispravnu procjenu sigurnosnih odluka.
Ekološki problemi posebno nisu uzimani u obzir u tim fazama razvoja nuklearnih programa. Svih šest reaktora sagrađeni su na jezeru i koristili su otvoreni sistem hlađenja, otpuštajući zagađenu vodu nazad u jezero. U početku se visoko radioativni otpad odlagao u obližnju rijeku, koja ga je odvodila do rijeke Ob, putujući dalje do Arktičkog okeana. Kasnije se jezero Karačaj koristilo kao skladište na otvorenom.
Nakon kobne eksplozije nuklernog postrojenja, lokalno stanovništvo iz grada Ozersk koje se u to doba zvao Mayak je evakuirano, a oslobođena radijacija je bila smrtonosna.
Unatoč evakuacijama, velik broj stanovnika nije se želio preseliti, pa i danas udišu kontaminiranu prašinu i zrak te piju zagađenu vodu – iako se jezeru ne približavaju. Nivo smrtnosti i raka kod stanovnika je očekivano ogromna, a grad je ograđen – no ogradu stanovnici doživljavaju više kao prepreku onima izvana da dođu unutra, nego što njima priječi da idu vani. Novinarima i reporterima posjeta je dopuštena, ali o svemu odlučuje ruska tajna policija FSB.
Jezero Karačaj danas je zatrpano betonom čija je namjena držati radioaktivni talog dalje od obale. Nizvodno od njega u rijeci Techa gotovo ni nema tragova radijacije, iako su uzvodni tokovi zagađeni te iz njih neće biti sigurno piti još više stotina godina.
