Zbog uspjeha ‘Štita Eufrata’, izvjesna je nova akcija u Iraku, kako bi Recep Tayyip Erdogan prikupio podršku za unutrašnju politiku nakon referenduma.
Pedeset osam miliona ljudi u Turskoj glasalo je na referendumu koji će promijeniti način na koji se upravlja ovom državom.
Prema zvaničnim rezultatima, pristalice ustavnih izmjena kojima se povećavaju ovlasti turskog predsjedničkog ureda pobijedile su na historijskom glasanju s 51,3 posto naspram 48,7 posto glasova protiv.
U ponedjeljak je predsjednik Recep Tayyip Erdogan, čija je kampanja za potvrdan glas davno počela, objavio svoju pobjedu u strastvenom govoru u Ankari.
Ovaj referendum oblikovat će tursku domaću politiku u godinama koje dolaze, ali će značajno utjecati i na vanjskopolitičke odnose. Šta, dakle, možemo očekivati od vanjske politike Ankare nakon referenduma?
Kriza u odnosima s EU-om
Tokom protekle godine odnosi Turske s Evropskom unijom postepeno su se pogoršavali. Neprekidna kriza u odnosima posljedica je tendencije Vlade Turske da se služi vanjskom politikom za uspjeh u domaćoj politici.
U govoru nakon referenduma Erdogan je spomenuo da je kampanja za potvrdan glas izvojevala pobjedu na referendumu uprkos napadima od “krstaškog mentaliteta” na Zapadu i “sluga ovog mentaliteta u Turskoj”, jasno stavivši do znanja da se neće oklijevati koristiti eskalacijom odnosa s EU-om da prikupi podršku na domaćem terenu za svoje politike u budućnosti.
U govoru u Ankari u ponedjeljak Erdogan je još jednom rekao da će Turska razmotriti ponovno uvođenje smrtne kazne iako zna da ovaj potez može zauvijek okončati pregovore o pridruživanju EU-u.
U ovakvim okolnostima logično je očekivati da će Turska nastaviti s agresivnom vanjskom politikom prema svojim evropskim saveznicima iz NATO-a.
Kriza između EU-a i Turske bila je ograničena na retoriku sve dosad, ali nakon referenduma možemo očekivati dublje – pravne i institucionalne – sukobe između njih.
Nakon objavljivanja rezultata referenduma Turska će raditi na transformaciji svog odnosa s Evropskom unijom, koji je u potpunosti institucionaliziran kao rezultat višedecenijskog statusa kandidata koji Turska ima, u poslovni.
Turska će ostati u Evropskoj carinskoj uniji u doglednoj budućnosti i trgovina između dviju strane nastavit će se, ali će njihov odnos biti ograničen na “posao”.
Kriza između Evropske unije i Turske neće utjecati na NATO, barem za sada, jer je SAD konačno nedvosmisleno stavio do znanja da još nije spreman odbaciti ovaj savez.
Zaglavljena između Rusije i SAD-a
Prije referenduma projekcije za budućnost turske pozicije na Bliskom istoku bile su većinom negativne.
U Siriji je Turska zaglavljena između Rusije i SAD-a. Nije uspjela formirati snažan savez s novom američkom administracijom i uvjeriti Donalda Trumpa da podrži interese Turske u regiji. Također, mnogo slavljeno pomirenje između Turske i Rusije nije ispunilo očekivanja Ankare. Moskva nije promijenila svoju strategiju u Siriji da bi zadovoljila interese Turske.
I SAD i Rusija i dalje podržavaju kurdske grupe povezane s PKK-om u borbi protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) u Siriji iako je Turska naglasila – nebrojeno puta – da ovo pitanje smatra spornim.
U Iraku se Turska također suočava s problemima zbog konfrontacije između regionalne vlade Kurdistana, turskog saveznika, i turkmenskih grupa, koje su pod turskom zaštitom.
Pitanje je sada hoće li rezultat referenduma pomoći Turskoj da izađe iz ove kompleksne vanjskopolitičke situacije.
SAD, kao i obično, šalje kontradiktorne poruke o turskom ustavnom referendumu. Predsjednik Trump čestitao je Erdoganu pobjedu na referendumu telefonom, ali njegov glasnogovornik Sean Spicer rekao je da SAD neće komentirati rezultate referenduma „”dok međunarodna komisija ne objavi svoj izvještaj o referendumu u narednih 10 do 12 dana”.
Protivrječnost između Trumpovih i Spicerovih izjava o rezultatu turskog referenduma može se posmatrati kao još jedan pokazatelj nedostatka strategije koji trenutno muči američku administraciju. Za sada, po mom mišljenju, Trump želi osnažiti Erdogana i legitimizirati njegov novi mandat, dok je američki establišment skeptičan i oprezan u vezi s promjenama koje se dešavaju u Turskoj. Mi ne znamo koja će strana na kraju biti dominantnija. Dakle, i dalje ne znamo koja je sudbina turskih odnosa sa SAD-om i hoće li rezultat referenduma imati utjecaj na način na koji Amerika posmatra Tursku.
S druge strane, moguće je da će rezultat referenduma pomoći da se osnaže odnosi Turske s Rusijom. Putin i Erdogan mogu formirati neku vrstu “bratstva diktatora” i kreirati jedinstveni front protiv zapadnjačkih kritika na račun njihove domaće i vanjske politike.
Osim toga, Trumpova odluka da bombardira vojnu bazu Shayrat u Siriji kao odgovor na hemijski napad u Khan Sheikhounu i njegov nedavni politički zaokret u vezi sa budućnošću Bashara al-Assada u Siriji bez sumnje su zabrinuli Rusiju i mogu motivirati Moskvu da zatraži uspostavljanje snažnijih odnosa s Turskom u regiji.
Strateški značaj Iraka
Iako bi bilo isuviše optimistično očekivati da ovaj referendum stavi tačku na diplomatske nesuglasice između ovih dviju država u vezi sa Sirijom, može se reći da će Putin biti zainteresiraniji za snažniji odnos s Ankarom.
U ponedjeljak je Erdogan signalizirao da bi Turska uskoro mogla početi novu prekograničnu operaciju, rekavši da “Štit Eufrata” neće biti posljednja turska operacija u regiji. Predsjednik nije otkrio vremenski okvir ili lokaciju za predstojeću operaciju.
Javna podrška za operaciju “Štit Eufrata”, pokrenutu u sjevernoj Siriji 26. augusta, nije pala ispod 75 posto do kraja operacije prošlog mjeseca. To znači da bi većina turske javnosti podržala drugu prekograničnu operaciju, naročito ako je protiv PKK-a ili kurdskih milicija povezanih s PKK-om.
Velika je vjerovatnoća da Erdogan planira drugu vojnu operaciju, uzimajući u obzir uspjeh “Štita Eufrata” u Turskoj, da prikupi podršku za svoju domaću politiku.
Četiri su potencijalne mete za ovu operaciju: područje zapadno od Eufrata, područje istočno od Eufrata, Sinjar ili sjeverni Irak.
Područje zapadno od Eufrata sad je pod ruskom kontrolom i Rusija vjerovatno neće dozvoliti Turskoj da se useli slobodno – sve i ako ove dvije države odluče razviti prisnije odnose nakon rezultata referenduma.
Područje istočno od Eufrata, pak, pod kontrolom je SAD-a. Amerika se trenutno priprema za predstojeću operaciju u Raqqi i male su šanse da će dozvoliti Turskoj da uđe i poremeti ravnotežu u ovom kraju.
I dalje aktivan igrač
Dakle, situacija na terenu diktira da će, ako Turska želi pokrenuti novu prekograničnu operaciju u bliskoj budućnosti, njena meta biti Irak.
Irački Sinjar ima nevjerovatan strateški značaj i Turska bi ga voljela kontrolirati. Ali, potencijalna operacija Turske u ovoj regiji, koja je prirodni most između Iraka i Sirije, dala bi joj priliku da bude utjecajna u objema operacijama, u Raqqi i u Mosulu. SAD želi kontrolirati ishod obiju ovih operacija, pa su male šanse da bi dao Erdoganu svoj blagoslov za takav napad.
No, postoji drugo područje u Iraku na kojem Turska može djelovati, a neće uznemiriti ni SAD ni Rusiju: predjeli kojima dominira PKK u sjevernom Iraku, kao što su Metina, Avasin-Basyan i Hakurk blizu turske granice. Ako Turska može brzo riješiti svoje probleme s kurdskim regionalnim vođom Massoudom Barzanijem u vezi s Kirkukom, onda može upasti u sjeverni Irak striktno protiv meta PKK-a u narednom mjesecu
Ali, pokrenula Turska novu prekograničnu operaciju ili ne, možemo biti sigurni da će i dalje biti aktivan igrač u regiji nakon referenduma.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
