Iako još uvijek nisu zvanično raspisani predsjednički izbori u Srbiji, predizborna utrka se uveliko zahuktala. Do sada je svoje kandidature istaklo 12 političara, ali realno, osim aktuelnog premijera Srbije Aleksandra Vučića, samo njih troje ili četvero može osvojiti značajniji broj glasova i ući u drugi krug. Ako ga uopće bude, odnosno ako Vučić već u prvom krugu “ne pomete” sve svoje rivale.
Najozbiljniji kandidat za novog predsjednika Srbije je svakako Vučić. Posebno nakon što je od kandidature odustao aktuelni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Trenutno, svoju punu podršku Vučiću dala je cjelokupna vladajuća koalicija, koju, osim SNS-a čine još i SPS Ivice Dačića, SDPS Rasima Ljajića, PUPS Milana Krkobabića i SPO Vuka Draškovića.
Procjenjuje se da bi aktuelni srbijanski premijer mogao dobiti oko dva miliona glasova, te da čak neće biti potrebe za drugim krugom izbora, odnosno da bi već prilikom prvog izlaska građana Srbije na birališta, mogao dobiti više od polovine njihovih glasova. Realno govoreći, Vučić je prvi političar u Srbiji nakon Slobodana Miloševića i Zorana Džindžića koji ima auru svesrpskog vođe.
Ni Evropi ne bi bilo mrsko da Vučić premijersku fotelju zamijeni predsjedničkom. Njegovi proevropski stavovi zasigurno gode ušima u Briselu. Na isti odjek u Briselu nailaze i njegovi stalni pozivi na regionalnu saradnju, posebno sa Hrvatskom i BiH. Problem bi, iz briselske perspektive, moglo predstavljati Kosovo, ali u EU očekuju da će ovaj problem mnogo lakše riješiti sa Vučićem, nego sa nekim drugim političarom u Srbiji.
S druge strane Drine, u BiH, veliki broj ljudi, posebno Bošnjaka još uvijek nisu zaboravili nekoliko činjenica o Vučiću. Prije svega da je bio poletarac i štićenik jednog od najvećih krvoloka u regionu, lidera radikala i četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Još uvijek Bošnjacima dovoljno glasno odzvanjaju Vučićeve riječi, izrečene prije dvadesetak godina, da za svakog poginulog Srbina u BiH treba ubiti, kako je on kazao, stotinu muslimana. Zajedno sa svojim mentorom Šešeljom dolazio je u BiH u toku rata, a na Sarajevo je gledao sa brda, odnosno sa artiljerijskih položaja sa koji su svakodnevno ubijane Sarajlije.
S druge strane, u BiH se sa sve više naklonosti gleda da Vučićevo udaljavanje od lika, djela i politike Milorada Dodika. Najočitiji primjer da nekada bratska ljubav Vučića i Dodika i nije više toliko jaka je obilježavanje 9. januara, kada se Vučić nije pojavio na Dodikovoj paradi, pravdajući se ranije preuzetim obavezama. Osim toga, nije podržao ni organizovanje referenduma o takozvanom danu RS-a.
Vučićev mentor
A upravo njegov dojučerašnji mentor, Vojislav Šešelj, mogao bi mu biti ozbiljan protivkandidat i protivnik u drugom krugu izbora. Šešelj se uzda u podršku najekstremnijeg dijela Srbije u prvom krugu glasanja, a u drugom računa na sve one koji su, glasajući za druge kandidate, zapravo glasali protiv Vučića, kao i na apstinente, koji bi se mogli “probuditi” u vrijeme održavanja drugog kruga predsjedničkih izbora.
Da Šešelj i dalje ima ne tako malu podršku u Srbiji ilustruje i podatak da je na izborima za Narodnu skupštinu Srbije njegova stranka osvojila 8,8 posto glasova. Na predsjedničkim izborima očekuje i više od toga.
Šta reći o čovjeku kojeg mnogi u BiH, posebno Bošnjaci u Podrinju, svrstavaju rame uz rame sa balkanskim krvnikom Slobodanom Miloševićem. Šešelj se ni do danas nije odrekao svoje ideologije, četništva, ciljeva o takozvanoj velikoj Srbiji, čija bi zapadna granica bila na liniji Karlovac-Karlobag-Virovitica… Nijednom nije zanijekao sve one zločine koje su počinili pripadnici paravojnih jedinica koje su se nazivale po njegovom imenu “šešeljevci”.
Doduše, Haški tribunal ga je oslobodio optužbi za ratne zločine, ali ostaju mu kazne za nepoštivanje suda. Još uvijek se prepričavaju njegove retoričke eskapade, kojima je vrijeđao članove sudskog vijeća, ali i žrtve zločina, koje su svjedočile protiv njega.
Treba reći i da se Šešelj, osim u podršku radikalnih elemenata u Srbiji, uzda i u razjedinjenost opozicije. To su dva značajna faktora koji mu mogu donijeti drugi krug izbora. S druge strane, uporavo ta razjedinjenost opozicije može biti i uteg na tasu koji bi Vučiću donio pobjedu već u prvom krugu.
Razjedinjena opozicija
Uzaludni su, izgleda, dosadašnji pozivi pojedinih lidera opozicije, među kojima su Boris Tadić i Čedomir Jovanović, da opozicione stranke na izbore izađu sa jednim kandidatom. Ukoliko se ne desi neko čudo, opozicija će, kako sada stvari stoje, imati dva kandidata Vuka Jeremića i Sašu Jankovića.
Bivši srbijanski šef diplomatije i “cazinsko unuče” Vuk Jeremić na predsjedničkim izborima očekuje podršku građanske opcije. Na promociji svoje kandidature izjavio je kako “voli Srbiju i neće dozvoliti njeno propadanje”. Uzda se i u podršku onog dijela Srbije koji je prošle predsjedničke izbore ostako kod svojih kuća, odnosno na apstinente sa prošlih izbora.
Kaže da je spreman svoje međunarodno iskustvo u potpunosti staviti na raspolaganje srpskom narodu. A to iskustvo, svakako, nije malo. Osim iskustva koje je stekao kao ministar vanjskih poslova, Jeremić je obavljao i funkciju predsjednika Generalne skupštine UN-a, a bio je i kandidat Srbije za poziciju generalnog sekretara Svjetske organizacije. U toj utrci zauzeo je drugo mjesto, što i nije beznačajan rezultat. Sigurno je da od svih kandidata ima najbolje međunarodne reference.
Zanimljivost, koja se uvijek veže uz Jeremićevo ime je da je po majci potomak čuvene bosanske porodice Pozderac (Jeremićevi dedo i baka, roditelji njegove majke Sene, su diplomata Šerif Buljubašić i Sadeta Pozderac, kćerka Nurije Pozderca). Međutim, za razliku od majčinih predaka, koji su bili poznati kao veliki borci za BiH, njenu ravnopravnost sa drugim jugoslovenskim republikama i za njen prosperitet, Jeremić je u nekim svojim nastupima, po iznijetim stavovima, bio bliži porodici Milošević nego Pozderac.
Njegov takmac za jedinstvenog kandidata opozicije je Saša Janković. Radi se o bivšem ombudsmenu za ljudska prava Srbije. Janković za sada računa na podršku pokreta “Dosta je bilo”, ali i drugih partija i organizacije građanske orjentacije. Očekuje se da bi iza Jankovića mogli stati DS Borisa Tadića i liberali Čedomira Jovanovića, ali i “Pokret za Vojvodinu” Nenada Čanka. Međutim, ako opozicija ostane podijeljena, upitno je koliko će Jeremić i Janković uopće biti respektabilni protivkandidati Aleksandru Vučiću.
Plejada ekstremista
Svog kandidata na izborima imat će i stranka Srpski sabor Dveri. Radi se o Bošku Obradoviću, koji je jedan od utemeljitelja ove stranke, koja je prvo nastala kao pokret. Trenutno je zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije.
Dveri su veću pažnju javnosti privukli svojim ekstremnim anti LGBT stavovima, u vrijeme kada je u Srbiji organizovana prva Parada ponosa i koja je rezultirala velikim neredima u Beogradu. Ova organizacija je bila i jedan od najžešćih protivnika usvajanja rezolucije u Skupštini Srbije kojom je osuđen genocid u Srebrenici. Također, spadaju i u red najžešćih i najeksponiranijih protivnika nezavisnosti Kosova.
Vrijedi spomenuti da će se na predstojećim izborima kao kandidat pojaviti i jedna žena. Radi se o Danijeli Sremac, koja je još jedna u plejadi ektrmnih nacionalista na srbijanskoj političkoj sceni. Rođena je u Beogradu, ali se još kao dijete sa roditeljima preselila u SAD, a od 1991. godine živi u Washingtonu.
Predsjednica je i osnivač Srpskog instituta iz Washingtona. U toku srbijanske agresije na BiH i Hrvatsku u Americi se zalagala za prava Srba u Krajini i BiH, a kasnije i na Kosovu. Nadležnim organima SAD-a je 1994. godine predala zahtjev da bude zvanični izaslanik tadašnjeg Ministarstva vanjskih poslova Republike Srpske.
Na listi onih koji su također istakli svoju kandidaturu su još i Aleksandar Popović, kojeg je kandidovala DSS Vojislava Koštunice. Tu je i predsjednik općine Čajetina Milan Stamatović, kao i bivši funkcioner Pokreta socijalista Bratislav Jugović. Do sada su svoje kandidature istakli još i Saša Mirković, Dušan Janjić, Vladimir Rajčić, te Nikola Sladunović.
