August 1995. godine zauvijek će ostati upamćen u domu Damira Vatreša.
Bol, neizvjesnost, suze, strah… Tog dana šestogodišnji Damir želio je samo igru. Ispred svoje zgrade ugledao je metalni predmet koji mu je najviše ličio na autić. Stavio ga je u džep, igrao se neko vrijeme, sve dok „autić“ u jednom trenutku nije eksplodirao. Damir je tog 15. augusta teško ranjen.
Iako je prošlo više od 20 godina Damir se, iako nerado, sjeća skoro svakog detalja. Na ovaj nesretni dan podsjetio ga je i video koji je njegova sestra prošle godine pronašla na Facebook stranici Sarajevo 1.425 dana pod opsadom. Tada je sve mogao vidjeti iz drugog ugla. Sebe, svoju uplakanu majku… To je bio dan kada je teško ranjen. Od posljedica eksplozije izgubio je lijevo oko i desnu ruku ispod lakta, a zadobio je i povrede na glavi, koljenu i grudima.
„Da, prošlo je dosta vremena, a kako vrijeme odmiče posljedice više dolaze do izražaja. Sjećam se svega, od uzimanja ‘autića’ pa do same eksplozije i poslije, što mi nije nimalo drago. Taj video je za mene bio pravi šok, kada sam prvi put gledao, kroz mene su razni osjećaji strujali, tuga, ljutnja, strah, sreća… neopisivo, nikad nisam ni pomislio da me je neko snimio, od dolaska na ležaju u bolnicu, mog razgovora s doktorima, svega sam svjestan bio, za dijete tih godina i količinu bola koju sam imao u tom momentu, kao sto su doktori rekli, nevjerovatno. Mnoge operacije spašavanja vida, rehabilitacija, kao da sam se tek rodio, pa uči pisati ponovo lijevo rukom, ali opet kažem – sreća, bio sam neispisana sveska, pa je lako bilo okrenuti novu stranicu i početi iznova“, ispričao je za Radiosarajevo.ba Damir Vatreš.
No, bez obzira na teške okolnosti Damir se nije dao mnogo pokolebati, za njega nije bilo posustajanja, jer bi to kako kaže, bio poraz samog sebe. Zahvaljujući porodici, najviše dvjema sestrama, ubrzo nakon ranjavanja izašao je među ljude, kako se ne bi povukao u sebe, kako bi se osjećao korisnim i kako bi pronašao pravi put kojim želi nastaviti koračati. Sport je bio dobar put za jačanje tijela i duha. Njegove sestre istraživale su i zaključile kako su to borilačke vještine, i to taekwondo. S obzirom na uspjehe koji će se kasnije nizati, jasno je da su donijele pravu odluku. Naime, Damir danas posjeduje certifikat sudije u tom sportu, a bio je i kvalificiran za Svjetsko Parataekwondo prvenstvo u Azerbejdžanu kao reprezentativac Bosne i Hercegovine. Na ovo takmičenje nije otišao jer nije imao podršku države. To je nakon onog ratnog bio novi udarac za Damir Vatreša.
Da nekom djetetu omogućim sto su meni uskratili
„Trudim se da izgledam nabolje moguće, da ojačam tijelo, u zdravom tijelu, zdrav duh. Trenutno mi je fitness primarna sportska preokupacija. U gymu sam hodajući motivacijski video, poput onih na YouTubeu. Taekwondo je moja početna tačka, dosta godina sam uložio, ali na kraju sam se povukao, jer država nije bila spremna da me ‘pogura’ kada sam trebao na prvo parataekwondo svjetsko takmičenje, i tu sam povukao ručnu, ali kao što sam naveo. Nikad nisam prestao da radim na sebi. Trenutno sam na PDS studiju sportskog menadžmenta, pa ćemo vidjeti dalje dali ima budućnosti za mene u tom poslu, možda da nekom djetetu/djeci omogućim sto su meni uskratili.“
Sportski duh koji je razvio kod sebe Damir je iskoristio najbolje što može. Bavio se i planinskim biciklizmom, a mnogi bi se postidjeli ruta koje je ovaj nevjerovatni mladi čovjek pohodio.
„Nema gdje nisam vozio od Lukomira, pa ne znam ni ja gdje više. Sjećam se prve ture bajkom. Dođem ja gdje smo se okupljali da krenemo, kad su me ljudi vidjeli, čudno su me gledali, kao ovaj će “izginuti na spustu”, ali eto i to sam naučio“.
Dan kada je veliki šampion posjetio još većeg šampiona
Neki će se sjetiti dana kada je jedan od najboljih vozača Formule svih vremena Michael Schumacher posjetio BiH. Tog dana posjetio sarajevsku bolnicu i izmamio osmijeh jednog malenog obožavatelja – devetogodišnjeg Damira Vatreša.
„Shumi je posebna priča. Zamislite kada sam prijateljima rekao ‘dolazi Shumi da se upoznamo’ naravno nisu mi vjerovali, taj dan sam mu nacrtao crtež (formulu) i dao mu kao poklon a on meni nezaboravan provod u životu.“
„Otac sam dvoje divne djece, Ada (5) i Adian (9 mj). Kćerkica je zmaj, nju sam upisao na taekwondo da pređe prag do kojeg je tata došao. Iako je malena Ada zna šta mi se dogodilo i svako malo mi kaže ‘tata ti si heroj’. Zamislite kako to ispuni srce ponosom. A mali ‘čiko’ Adian će čuti priču kada za to dođe vrijeme. Nije lagano odgovarati na dječija pitanja, objašnjavati kako može neko biti toliko zločest i povrijediti dijete.”
Damir s porodicom živi u Sarajevu. Kaže, gura nekako, iako zaboravljen od države i prepušten sam sebi, kao i mnogi drugi koji su doživjeli sličnu sudbinu. Ali naučio se on boriti…
„Ljudi nisu svjesni da sam ja za sve svakodnevne stvari koje čovjek tokom dana obavlja, morao naći svoj način za obaviti. Od vezanja pertli, vožnje auta s manuelnim mjenjačem, to je cirkus u početku bio, vožnje bicikla…”
