Bubnjar Bijelog dugmeta Goran Ivandić Ipe izgubio je život na današanji dan, 12. januara 1994. godine, kada je pao sa šestoga sprata zgrade u Beogradu. Vjeruje se da je u pitanju samoubistvo, iako neki njegovi poznanici ne vjeruju u to.
U nastavku donosimo priču o ovom legendarnom muzičaru rođenom u Varešu 1955. godine.
Objavljena je u “Džuboksu” u oktobru 1975. godine.
Premašili su sve diskografske uspjehe, pobrali najviše aplauza, stekli najodaniju slušalačku i diskografsku publiku, postali “fenomen” o kome se ispredaju najrazličitiji komentari i kritike; nekoliko knjiga o njima je u pripremi, skaču tiraže pojedinih listova s njima na naslovnoj strani… sve u dvije riječi – Bijelo dugme.
A on je onaj peti, najviši, zbog specifičnosti svoga instrumentarija i najjači. Bubnjar Bijelog dugmeta. Brigadir ORB “Fric Pavlik” iz Bosanskog Broda na Saveznoj radnoj akciji “Kozara ’76”.
Goran Ipe Ivandić, jedan od onih koji su glazbom progovorili jezik jedne “džins-generacije”. Sjedimo u stanu Ipetovlh roditelja u Sarajevu, u Ulici 27. jula 85, na desetom katu…
Uz poslijepodnevnu kavu i domaću tortu, slušamo “Tubes”, “Kiss”, “Weather Report” i… “Ipeta Ivandića”.
Ideja za ovaj singl datira još iz vremena pripremanja materijala za naš drugi album, ali i tada kao i sada, bilo je neobično, barem u našim uvjetima, da “bubnjar” izdaje svoju ploču…
A zašto i ne bi? Zar muzičke ideje ne mogu potaći iz glave jednog muzičara, koji stjecajem okolnosti, nikada nije u prvom planu.
Iskustva stranih kolega su pokazala da su upravo ovakve ploče nalazile najkraći put do slušalaca upravo iz razloga što bubnjari, iako statični na sceni, bivaju nagrađeni najburnijim aplauzima.
Zašto “Džambo” i zašto “Vatra”?
Sve je nekako prebrzo današnjem čovjeku. Brzo, da nije svjestan vremena što prolazi, često nespreman pred neočekivanošću onoga što dolazi. Jumbo Jet… Još ubrzaniji, brži, ama, najbrži i najkraći put kroz naše vrijeme. “Vežite pojaseve!” u Hong Kongu, “Ugasite cigarete, slijećemo” u New Yorku.
“Džambo” je naša muzička vizija vremenskih skokova današnjice. Otuda ono kinesko cimbalo, orijentalna tema, ritam našeg života; putovanje svijetom za nekih stotinjak sekundi. “Džambo”!
Kako, zašto “Vatra”?
Pa to je barem jasno. Oduvijek sam bio “piroman”, plamtjela je strast tog nepredvidivog plamena koji me sada okružuje na našim koncertima…
Ali, trebalo je muzikom oslikati te igrarije svjetlosti i topline, da vatra zapucketa, da pravi nepravilne sjene pirkajući iz zvučnika.
Kako muzikom raspaliti vatru, da gori a da ništa ne “zapali”?
Onaj drhtavi, lelujavi zvuk je nastao kompilacijom fejzeriranog ritma na woodblockovima (šuplje cijevi različitih promjera i debljina “zidova”) i mooga; signal dobiven na udaraljkama se dovodi na jedan od sistema sintisajzera, frekventno i po trajanju se obradi, a zatim, sinkronizacijom muziciranja na klavijaturi mooga nastaje lelujanje muzičkih plamičaka.
Za kratko smo isključili gramofon (“Garrard”), a Ipe je ustao da otvori prozor, da prozrači sobu koja je u dosadašnjem toku razgovora poprimila atmosferu novembarskih noći u Sarajevu.
Gordana, Ipetova sestra, unijela je kolače i spontano načesmo temu:
Mnogo toga se “Bijelim dugmetom” izmijenilo u mom životu. Sada obično liježem u rano jutro a budim se oko podne… Tako “doručkujem”, u jeku ručka. Najbrže i najčešće – “ham and eggs” i nezaobilazno, tetrapak hladnog mlijeka.
“Ručam” neposredno pred koncert i uz 3-4 tetrapaka mlijeka koje popijem za vrijeme svirke preskočim “večeru”. Ne jedem meso! Slatkiši – “all kind”!
Ako treba nešto probati, tj. da predložim kao, recimo, recept, onda: Izdubite kobasicu i senfom je ispunite; premažite je sirom za topljenje, tava ili roštilj i… prijatno!
Pijem mlijeko k’o Tilavu (izvor odakle se Sarajlije snabdjevaju vodom za piće), ali kada sam s prijateljima (i prijateljicama) naručim pivo, “prošetam Jocu”, “Govorite ruski?”, nije važno – votku. Umjereno! Vrlo!
Poželim se i Hasetovih ćevapčića. Dvije-tri porcije za doručak, kada sam u Sarajevu.
Dok čitate ove redove obično neobični sugovornik Ipe Ivandić se s prijateljima iz najpopularnijeg Dugmeta na svijetu nalazi na Borikama, po njima poznatom turističkom mjestu, više nego po ergeli, gdje, kao što je poznato, pripremaju materijal za svoj treći album, koji će biti realiziran koncem godine u čuvenom “Abbey Road” studiju u Londonu. Producent – Roger Glover.
Već je bilo rano povečerje, kada se Ipe latio nekoliko torbi od “džinsa” i počeo spremati stvari za Borike. (Otišli su rano ujutro narednog dana). I eto teme:
Ipe je, što je neobično za bubnjara, visok 192 cm, i to je jedan od razloga što svoju garderobu ne može nabavljati u konfekcijskim radnjama. Ipe – najbolji u košarkaškoj petorci Bijelog dugmeta.
Vrlo jednostavno se oblačim. Traperice, u svim bojama i zakrpama, majice što šarenije, raznorazne jakne i… čizme s visokom petom!
Mislim da je interesantno, kako sam nabavio prvi par ovih čizama. Negdje potkraj 1970. godine, boravio sam prvi put u Londonu.
U općoj trci od koncertnih dvorana do robnih kuća, zadesio sam se u jednoj prodavaonici cipela. Kako za svoju visinu imam relativno malu nogu (42) nisam mogao naći odgovarajući model. Već razočaran, među raznoraznim tipovima čizama s “Bruksovom kruškom”, ugledao sam “prave”. Naravno, odmah nisam mogao napraviti onih nekoliko probnih koraka pred ogledalom na podu, ali kupio sam ih…
Kada sam se vratio kući, zaprepastio sam se. Etiketa – “Astra, Zagreb”!
Inače, pridržavam se pravila: kupi ono što ti se sviđa, a ne koliko košta! Cijena ne bi trebala biti važna, jer, novcem se ne može iskazati osjećaj u udobnoj i, za mene, praktičnoj garderobi.
Ipe je vrlo brzo napunio torbe i mogli smo zajedno pregledati čitave gomile fotografija i članaka iz najrazličitijih novina…
Pregledali smo i taj dan pristiglu poštu. Jedna Sonja iz Niša na dvije stranice starog “VUSa” nalijepila je slike s Ipetovim likom, izrezane iz novina, kako sama kaže: “Od prvog prišivenog Bijelog dugmeta”.
Odmah da kažem, nisam ja generacija Stonsea, niti sam s mladalačkom sjetom slušao “Yesterday”.
Dok su moje kolege iz škole razmišljali poslije LP ploče “Abbey Road” da li je Paul živ ili mrtav, ja sam svoju diskoteku upotpunjavao pločama Led Zeppelina, Creama, Rare Birda, Jimmyja Hendrixa…
Po povratku iz Londona, s nekolicinom prijatelja Ipe je došao na ideju o osnivanju grupe.
Kako su Saša (koji je imao već skupocjenu električnu gitaru) i Milan (inače odličan učenik muzičke škole, odsjek – klavir) već podijelili što tko svira, Goran Bilik (osnivač kasnije poznate grupe Čisti zrak) i Ipe su trebali odlučiti se tko će biti basist, a tko bubnjar.
Taj problem smo riješili kockom – tura-jazija. Kome palice – kome četiri žice?
U kasnijim proračunima došao sam do zaključka da sam jeftinije prošao, jer je moj prvi komplet bubnjeva – Trowa koštao oko trista tisuća, a Kiblija je već prvih mjeseci rada, iznajmljivanje gitare i pojačala dvostruko više koštalo…
Ipe je već poslije nekoliko mjeseci rada u svojoj prvoj grupi toliko napredovao da su uslijedili transfer-razgovori s Gaborom Lenđelom i Tomislavom Videcom (članovima tada perspektivne grupe Rok).
Ipe nije u prvo vrijeme htio napustiti staro društvo, ali nešto ga je vuklo naprijed… To naprijed je bila neposredna promjena i ove muzičke sredine. Jutro.
Sjećali smo se nastupa u Domu mladih na Skenderiji, prvih gostovanja; “Dobro jutro, Bijelo dugme!” (naslov prvog članka o novoimenovanoj grupi)…
Ostalo se zna…
Ovaj singl je samo dio onoga što je godinama tinjalo u meni. Svirao sam na “tupom” instrumentu da bi me neko mogao prihvatiti i kao kompozitora.
Ja to nisam ni sada.
Suptilno sam ja čeljade, ali čovjek za bubnjevima mora biti neka verzija drvosječe, suzbiti trenutne priljeve emocija i uklapati se u muziciranje ostalih kolega na daleko sentimentalnijim i muzički određenim instrumentima…
Danas razmišljam daleko šire.
Ne želim se iskazivati nekim virtuoznim zahvatima, već instrument tretirati kao ritmički mehanizam, nosilac snage i tempa, i pokušati sviranje na bubnjevima izdići iznad onih nezaobilaznih desetak minuta solističke igre u ritmovima vatre…
To mi je izgleda pošlo koliko-toliko za palicama, ali kažem opet, osjećam se i bez obzira na dosadašnji tiražni uspjeh svog prvenca nedovoljno iskazanim… Možda jednog dana na LP-ju, ko zna?
Zazvonio je telefon. Razgovor smo nastavili nešto kasnije u autu, ali o nemuzičkim temama…
Ova bilješka bez ijednog otkinutog bijelog dugmeta, neobičan je vid zahvalnosti jednom od ljudi koji su muzici našeg neba dali toliko pjesama jedne mladosti.
A sasvim obični ljudi, zar ne?
